Nije ni bio lud onaj što je rekao: ‘znam da ništa ne znam.’ Sve mi se čini da nakon kronološkog sistemskog vrednovanja, odnosno nakon svih škola, krećemo u onu pravu. Pa učimo kako vrednovati sami sebe bez tuđih procjena i kako se to odučiti svega naučenog što nam ne služi. Vrijednost kad naiđe na neodobravanje, možda povjeruje da nije vrijednost. A, u tome možda i leže sve one tužne priče o neiskorištenim potencijalima.
Sjedi, pet!
Uče nas vrednovanju od malena. Ocjenama u školskom sustavu i roditeljskim opasakama što se (ne) smije u domu. Pritom se tu i prikači jako puno strahova, krivih uvjerenja, nesigurnosti i degradacije u mali ljudski organizam.
I, kako raste – rastu i strahovi, kriva uvjerenja, nesigurnosti i degradacije.
Odmalena, ogromna količina slobode uzme se životu koji je, vjerujem, došao na svijet da istražuje. Da iskusi. Da pronađe sebe. Na našim prostorima i u našem odgojno-školskom sustavu, taj mali život većinom čuje ne smije se, ne može se, nemoj to…
Taj mali organizam također je istreniran da se osjeća vrijedno tek kad naiđe na odobravanje roditelja, škole ili sustava… Pa kažem živio pubertet i životne faze kad smo u buntovnoj potrazi za vlastitim mudima!
Kako bi bilo divno kad bi se u kurikulume uveo neki predmet naslova, primjerice Svijest o emocijama. Tu bi se možda opravdalo ovo odgojno iz sintagme odgojno obrazovne ustanove. Sanjarski je razmišljati uopće o tome dok su kod nas još uvijek seksualni odgoj, vjeronauk ili etika pod upitnicima tabu tema.
Kazna-nagrada sistem
Bilo bi grubo reći da sam za rušenje cijelog sistema… Više sam za, politički korektno rečeno, njegovu dubinsku obnovu i rekonstrukciju. Iako ni protiv totalne kataklizme ne bih imala ništa protiv sve dok vladajuću ulogu imaju potpuno nenadahnuti, nemotivirajući i bezidejni likovi.
Djeca uvijek na kraju ispadnu kolateralne žrtve nečijeg krivog djelovanja. Da ne kažem upravljanja. Komunikacija i zajedničko djelovanje školskog sustava i onog roditeljskog čini mi se pomalo u klimavom stanju. Možda je razlog tome da zaista većina nikad nije ni izašla iz sistema kazna-nagrada. Tko razumije, shvatit će.
Roditeljska briga i umiranje od straha dvosjekli je mač. Nije da ne postoji drugačiji način. Danska radi značajne pomake u odgojnom sustavu. Čemu ide u prilog da su generalno sretna nacija.
Dijete preplavljeno negiranjem i negacijama uvijek pokazuje obrambene mehanizme koje odrasli većinom ne vide ili ne žele vidjeti.
Neki ne znaju prepoznati i suočiti se ni s vlastitima. Kažu da je roditeljstvo najteža uloga i zadatak. Ne bih znala. Ali, vjerujem da je jedna od najodgovornijih.
I danas postoji toliko izvora informacija i ideja da ne vidim zašto bi se ponavljali i prenosili generacijski nizovi načina života koji većinom vode do (ne)osviještenih trauma. Toliko evolucije svima je dostupno.
Potraga za vlastitim mudima
Odgojno obrazovni sustav kiti nas znanjem koje kasnije pojedinci nose kao alibi za osobnu svrhu i postojanje, i ordene za koješta. Što bi trebalo i ne bi trebalo. Većinom su to i ovi koji su ostali u sistemu kazna-nagrada.
Međutim, dođe razdoblje života gdje, ako imalo zagrebeš ispod površine sebe, shvatiš kao i onaj lik – da ništa ne znaš. I da bi se valjalo odučiti onog naučenog. Valjalo bi krenuti u buntovnu potragu za vlastitim mudima. Na tom putu negdje u zasjedi vjerojatno čuče glasna društvena neodobravanja. Kako ćeš samo do osjećaja vrijednosti uz sva ta neodobravanja?
To je sve čemu su te učili! Ali, na tom putu negdje si i ti koja čekaš sebe za dođe po tebe. Ludnica, ha? Pronaći sebe u hrpi normativa i ukalupljenih epizoda mora da je ezoteričan doživljaj…
Pa te oblije znoj i preplave te sve te životne parodije i rapsodije. Pa nastupi paranoja egzistencije – bi li ovako život trebao izgledati i koja je tvoja uloga u svemu tome. Pa shvatiš da u toj paranoji ima jako puno tuđih strahova. I pravila. I utjecaja. I moći. Naglasak na tuđim. Koje je netko drugi rekao, postavio, izmislio. Netko drugi, a ne ti.
Istovremeno, shvatiš i da postoji neograničeni prostor da stvoriš svoja pravila. Gle, pa tvoja muda su tu! I tu, ako nema prigodnih sugovornika, naučiš, ako treba, i pričati s tišinom. Razgovori ugodni…
Znam da ništa ne znam
U pohlepnoj i sugeriranoj trci za znanjem, naučila sam voljeti stanje zbunjenosti. Neznanja, nerazumijevanja, nedokučivosti. Sebe. Drugih. Svijeta. Shvatila sam da proglasivši nešto naučenim, tu staje cijela priča.
Stvorila sam definiciju, uvjerenje, predrasudu. Koja mi uopće ne mora koristiti ni biti ispravna (ako uopće postoji ispravno). Zato više volim promatrati očima zbunjene nego osuditi očima sveznajuće. Razbije se pritom puno dosade i rode se neki novi horizonti.
Bez ljudske opsesije za konačnim ciljem. Samo promatranje. Samo proces. I ludnica je koliko tog spoznaš samo u promatranju bez zaključivanja. Nije ni bio lud onaj što je rekao znam da ništa ne znam. U ovom bogatstvu neistraženog svemira i galaksija, vjerujem da je to znanje i jedino koje zasigurno imamo.
Zato mi je uvijek nadasve zabavno do otužno gledati kad se pojedini ego tipujući vlastelini razmašu svojim diplomama i titulama. Sjedi, pet nikad nije izašlo iz njihovog organizma žednog i gladnog vrijednosti i tuđeg odobravanja.
Na relaciji vrijednost – odobravanje
Kad bismo počeli razvijati svijest o emocijama u nama samima, znali bismo prepoznati emociju u sebi. Nadalje, bismo se pitali zašto je osjećamo, kako se nositi s njom, koristi li nam ili ne. Tu bismo svakako bolje upoznali i pronašli sebe.
Znali bismo tko smo. I, kao takvi, vjerujem da bi bilo puno zdravije stvarati, odgajati i podučavati drugi život. Svijet ne bi izgledao kao copy/paste nekontrolirano razmnožavanje. Ne bi se prenosila neučinkovita i zastarjela vrednovanja. Osigurao bi se prostor malom organizmu da razvije svoja muda i da ih ne pušta neovisno o tuđem (ne)odobravanju.
Samopouzdanje bi se rađalo iz vlastite autentičnosti i jasnoće. A ne iz pljeska publike koja (ne)odobrava u zasjedi. Zamislite to u školama! Trebala bi jedna cijela kataklizma uopće za pokretanje te utopije. U međuvremenu, nitko ne brani nikome da malo za sebe zagrebe po svom sustavu vrijednosti.
Kakav je, od kud dolazi, koga uključuje i na kraju, koristi li ikome? Bottom line, nadam se da živiš u svom svijetu u kojem tvoja vrijednost ne žudi za tuđim odobravanjem. Ako si pak zapela na toj relaciji, velika je stvar da uopće znaš da si zapela. I skreći kao luda gdje god možeš jer tvoja su muda možda već iza prvog ugla 🙂
Volim se predstaviti kao ljudsko biće. Bez sve one buke koje dodajemo u opis profila. Uvelike živim po osjećaju, često izbjegavajući što se mora. Uvijek biram surovu suštinu ispred filtrirane vanjštine. Stvari s kojima gubimo pojam o vremenu, bitne su. Za mene je to pisanje. Jer na kraju dana, život je ono o čemu piše poezija, pjevaju pjesme i pričaju priče…