Brošura je obećavala “oslobođenje od toksičnih očekivanja” i “puni povrat troškova ako se iznova zaljubite unutar šest mjeseci”. Lena je čitala dok je čekala u predvorju koje je mirisalo na lavandu i dezinfekcijsko sredstvo. Ostali pacijenti nisu se gledali u oči. To je bilo prvo pravilo: ovdje ne upoznajete nikoga. Previše je opasno.
Dr. Kovač ih je dočekao u ordinaciji čije su zidove krasile diplome i, začudo, reprodukcije ljubavnih pisama raznih poznatih nesretnika. Byronova pisma Terezi. Kafkine opsesivne molbe Mileni. Sve pod staklom, kao entomološki primjerci.
– Ljubav – počeo je, stavljajući naočale – nije bolest. Ali ponašanje koje izaziva… e, to je već klinička slika.
Lena je gledala njegove ruke dok je govorio. Lijepe ruke, njegujuće. Ruke koje su vjerojatno dodirivale puno pacijentica s istom nježnošću koju joj je bio pružao onaj zadnji – onaj kojeg je pokušala zaboraviti kroz tri terapeuta, pet aplikacija za upoznavanje i jedan neuspjeli pokušaj s kolegom koji ju je nazivao “bebom” i nikad nije zapamtio njeno ime.
– Vaš problem, Lena – rekao je, listajući njenu dokumentaciju – je što vjerujete da ste zaslužili specifičnu vrstu boli. Romantičnu bol. Bolest koja vam daje značaj.
– To nije istina – branila se.
– Naravno da nije. Ali ponašate se kao da jest.
Program odvikavanja
Program je trajao dvadeset i jedan dan. Isti period kao za ostale ovisnosti. Prvo: oduzimanje telefona. Drugo: oduzimanje svih predmeta koji nose “sentimentalnu vrijednost” – stare majice, pisamca, bilo čega što miriše na bivšeg. Treće: grupna terapija gdje su dijelili svoja najsramotnija, očajnička ponašanja poput alkoholičara na sastanku.
– Slijedila sam ga do stana i čekala tri sata u autu – priznala je jedna žena čije je lice bilo crveno kao da ispovijeda ubojstvo.
– Ja sam plaćao prostitutku da mi leži u krevetu i čita Nerudu – javio se muškarac u devetom redu.
– Darovala sam mu organ za presađivanje – rekla je Lena, tiho, gotovo ponosno na svoju kreativnost u mučenju. – Bubreg. Rekla sam mu, ako mu ikad išta zatreba, tu sam. Bukvalno, organ po organ.
Smijeh u prostoriji bio je pretjeran, kao olakšanje prepoznavanja.
Dr. Kovač je hodao između redova s rukama prekriženim iza leđa. Mirisao je na kavu i nešto slađe, možda kolač koji nikad ne jede, samo ga drži u ladici da ga podsjeća na nešto prije ovog posla.
– Problem nije što volite – objasnio je. – Problem je što ste zaboravili cijenu. Svatko je od vas platio više nego što si je mogao priuštiti. I nastavili biste plaćati, da vas netko nije zaustavio.
Ekonomija osjećaja
Četvrti dan: terapija izloženosti. Prisilili su ih da gledaju romantične filmove dok su im mjerili puls, krvni tlak, razinu kortizola. Lena je gledala scenu poljupca pod kišom i osjećala kako joj se želudac grči, kao da gleda autopsiju vlastite nade.
– To nije ljubav – ponavljao je Dr. Kovač. – To je fantazija koja košta koliko prosječna godišnja plaća u Hrvatskoj.
Petnaesti dan: ekonomski moduli. Koliko je svatko potrošio na svoje veze. Ne samo novac – vrijeme, energiju, godine života koje su se mogle uložiti u nešto profitabilnije. Excel tablice su bile brutalne. Lena je gledala brojke: šest godina odnosa, ukupno sedamnaest putovanja koje je platila “da mu pokažem koliko mi znači”, trideset i sedam poklona kupljenih, a on nije zapamtio ni datum njenog rođendana. ROI: nula.
– Ali bilo je dobrih trenutaka – pokušala je.
– Statistički beznačajnih – odgovorio je Dr. Kovač, pokazujući grafikon.
Recidiv
Devetnaestog dana, večer prije otpusta, našla ga je u svojoj sobi. Dr. Kovač je sjedio na rubu njenog kreveta, držeći bocu vina.
– Ovo je protiv pravila – rekla je.
– Sve vrijedno je protiv pravila – odgovorio je, puneći čaše.
Poljubio ju je onako kako se ljude ljubi u filmovima koje su im pokazivali kao terapiju averzije. Nježno, polako, kao da ima vremena. Kao da ne naplaćuje po satu. Kao da je slobodna od troškova.
– Zašto? – pitala je kad su legli jedno pored drugog, njeno tijelo se još treslo od onog od čega se tri tjedna trudila odučiti.
– Ponekad – šapnuo je mirišući njenu kosu koja je mirisala na bolnički šampon, na steriliziranu nadu, ponekad moramo pasti da bismo znali kako je to ispravno ustati.
Ujutro je otišao. Naravno. Ostavio je bilješku: “Povrat novca odobren. Pali ste u prvih šest mjeseci. S poštovanjem, Management.”
Lena je sjedila u praznoj sobi, držeći papirić koji je mirisao na njegov parfem, i smijala se. Smijala se dok nije zaplakala, a plakala je sve dok nije shvatila kako je konačno izliječena. Sad je egzaktno znala koliko košta pristanak na ludost.
Vani je kiša padala poput jeftine metafore.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.