Matej Sakoman: psihologija bez filtera, između onoga što želimo čuti i onoga što jest

U nekom trenutku svi počnemo skupljati rečenice o sebi. One koje smo čuli, one koje smo prihvatili, i one koje nam, ako ćemo iskreno, ponekad i dobro dođu. „Ja sam takva.“ „Mogu sve ako se dovoljno potrudim.“ „Ljudi se ne mijenjaju.“ Zvuče poznato. Zvuče uvjerljivo. Ali pitanje je, koliko su stvarno točne?

U razgovoru s Matejem Sakomanom, magistrom i profesorom psihologije, HR konzultantom i organizacijskim psihologom te voditeljem tvrtke Resisto, vrlo brzo postaje jasno da ovdje nema prostora za uljepšavanje. Njegov rad već godinama obuhvaća razvoj poduzetništva, talenata i liderstva u organizacijama, uz snažan fokus na mentalno zdravlje i stvarne, mjerljive promjene. Kroz suradnje s vodećim tvrtkama u Hrvatskoj, ali i kroz direktan rad s ljudima, gradi pristup koji ne počiva na dojmu, nego na onome što se zaista može dokazati, izmjeriti i vidjeti u praksi.

U svom radu, osim poslovnog konteksta, velik dio vremena posvećuje individualnom radu s ljudima, među kojima su najčešće žene, vrlo često majke koje dolaze s istim pitanjem, samo drugačije ispričanim.

I možda je baš zato ovaj razgovor drugačiji.

Ne ide u smjeru u kojem smo navikli razmišljati. Ne pokušava biti ugodan. Ne nudi brza rješenja. Umjesto toga, vraća nas na ono što često izbjegavamo, granice, odgovornost i stvarnost.

I negdje između tih pojmova počinje priča koja nije uvijek lagana, ali je zato stvarna.

Ovo nije razgovor koji će vas zagrliti. I možda je baš zato važan.

Koji je najveći mit o Vašem području rada koji se uporno ponavlja i zašto smatrate da je opasan?

Kad razgovor krene o psihologiji, vrlo brzo isplivaju ideje koje zvuče uvjerljivo, ali s realnošću nemaju puno veze.

“Ima ih više.”

I već u toj prvoj rečenici jasno je da nećemo dobiti jedan mit i uredan odgovor, nego presjek načina razmišljanja. Jedna od najčešćih je tvrdnja da je neverbalna komunikacija važnija od verbalne.

“To je kao da kažemo da je vitamin C važniji za život od kisika.”

Tu negdje razgovor prestaje biti teorijski, postaje konkretan, i pomalo neugodan, jer ruši ono što smo negdje putem prihvatili kao istinu. Slično vrijedi i za mit da koristimo samo 10 % mozga.

“Mozak je uvijek aktivan, samo u različitim omjerima.”

I dok govori, postaje jasno da problem nije u tome što ljudi ne žele znati, nego što često žele jednostavna objašnjenja za kompleksne stvari.

“Podjela na ‘talentirane’ i one koji uspiju trudom je pogrešna, jer i ono što nazivamo trudom, poput upornosti, discipline i konzistentnosti, ima snažnu genetsku osnovu. Tu je i rečenica koju često čujemo, ‘ja sam takav zbog djetinjstva’. To potpuno zanemaruje genotip i način na koji se iskustva različito ‘lijepe’ na ljude.”

Tu se priča dodatno lomi, jer ako ni trud nije samo naš, onda stvari postaju složenije nego što bismo htjeli priznati. I možda najosjetljivija tema, ideja da svatko može biti lider ili poduzetnik.

“Realnije je reći da ne želi, ne mora ili ne treba svatko biti u toj ulozi.”

Rečenica koja će nekima zazvučati oslobađajuće, a nekima kao hladan tuš. Na kraju, sve se svodi na dvije krajnosti koje ljudi vole.

“Da čovjek može sve, i da se ne može promijeniti. Oba su jednako pogrešna.”

I tu negdje, između te dvije krajnosti, počinje stvarni razgovor. Njegovi odgovori ne pokušavaju biti ugodni. I možda je to prvi trenutak u kojem počinju imati težinu.

Kako razlikujete površno razumijevanje problema od stvarnog uvida u radu s klijentima?

Ovdje se očekuje neka metoda, model, tehnika.

“Površnost se sama razotkrije.”

I možda baš zato djeluje toliko uvjerljivo, jer u vremenu u kojem svi pokušavaju zvučati pametno, rijetko tko stvarno sluša.

Dovoljno je, kaže, pustiti osobu da govori, postavljati prava pitanja i slušati.

“Ako uključite i druge ljude iz okoline te prikupite dodatne podatke, stvari vrlo brzo postaju jasne.”

Ono što ostaje između tih rečenica nije metoda, nego proces. Proces u kojem se stvari ne forsiraju, nego polako isplivavaju. I možda je upravo to razlika između površnog i stvarnog uvida, ne brzina kojom dolazimo do odgovora, nego spremnost da ih zaista čujemo.

Koji je trenutak u Vašem profesionalnom razvoju najviše utjecao na način na koji danas radite?

Očekivala bih projekt, uspjeh, prekretnicu. Spominje nešto sasvim drugo.

“Razdoblje tijekom covida, kada sam bio zatvoren i dane provodio čitajući znanstvene radove i učeći.”

“To me najviše oblikovalo.”

Tišina, fokus, ponavljanje, i ono što većina ljudi izbjegava. Možda upravo tu nastaju stvarne promjene, ne u buci, nego u periodima koje izvana nitko ne vidi.

Gdje vidite najveći raskorak između teorije i prakse u Vašem području?

Pitanje koje često dobije diplomatski odgovor.Ovdje ne.

“Postoje jasni modeli kako bi stvari trebale funkcionirati, ali u praksi to često izgleda drugačije. Na kraju sve ovisi o klijentu, industriji i kontekstu.”

I tu se opet vraćamo na isto, teorija postoji, ali život ne funkcionira po modelima. I možda je upravo u toj razlici između “kako bi trebalo biti” i “kako jest” prostor u kojem se stvarno radi.

Što klijenti najčešće pogrešno očekuju i kako ih vraćate u realnost?

Zanimljivo, ali odgovor ide u dvije potpuno različite smjerove.

“Kod poslovnih klijenata često vidim precjenjivanje vlastitih mogućnosti. Kod individualnih klijenata situacija je suprotna, podcjenjuju ono što stvarno mogu.”

I negdje između te dvije krajnosti, opet ista priča. Ljudi ili misle da mogu sve, ili da ne mogu ništa.

Rijetko tko stoji u realnosti.

Koje obrasce najčešće susrećete u radu s ljudima?

Pokušavam pronaći nešto univerzalno. Ne postoji.

“To je izrazito individualno. Ovisi o temperamentu, genetici, životnom iskustvu i trenutačnoj situaciji.”

I možda je to najiskreniji odgovor. Jer potreba da sve pojednostavimo često dolazi iz želje da imamo kontrolu. A stvarnost, barem ova ljudska, rijetko je jednostavna.

Kako za Vas izgleda kvalitetan rezultat rada?

Ovdje nema prostora za interpretaciju.

“Rezultat mora biti konkretan. To može biti promjena posla, povišica, završetak školovanja ili oporavak od depresije i paničnih napada. Bez toga, sve ostaje na razini ideje.”

Bez toga, sve ostaje na razini ideje. Rečenica koja možda najviše ostaje.

Što je ključno za dugoročnu promjenu, a što je samo kratkoročni efekt?

Ovdje se priča dodatno prizemljuje.

“Ključno je držati se plana i dogovora. Kratkoročno je poslušati, osjećati se bolje i onda nastaviti po starom.”

Koliko puta smo svi bili u toj drugoj rečenici. I koliko puta smo mislili da je to dovoljno.

Kako se Vaš pristup razlikuje od drugih u Vašem području?

Ovdje dolazi širina.

“Imao sam priliku učiti od vrhunskog stručnjaka, kontinuirano pratim znanstvene radove i jasno razlikujem relevantno znanje od pseudoznanosti. Uz to, imam iskustvo rada u korporaciji i upravljačkim pozicijama, što mi daje širu perspektivu.”

Spoj teorije, prakse i iskustva. I možda najvažnije, sposobnost da razlikuješ što je stvarno, a što samo dobro upakirano.

Da danas krećete ispočetka, što biste napravili drugačije?

Ovdje nema romantike.

“Ne bih potrošio toliko vremena na stvari koje nisu imale dugoročnu vrijednost. Mogao sam napraviti višestruko više.”

Kratko, jasno, i pomalo brutalno.

Što razlikuje predavanje koje informira od onog koje zaista mijenja način razmišljanja?

“Znanje nije dovoljno.”

“To mora biti osoba koja ima znanje i stvarno iskustvo, netko tko je to što prenosi već više puta proživio u praksi.”

I opet ista linija, iskustvo. Ne teorija, ne sadržaj, nego proživljeno.

Kako prilagođavate kompleksne teme različitim publikama?

“Ovisi o kontekstu. Mogu to dobro napraviti, ali ovisi o situaciji. Kada je riječ o poslovnim predavanjima, pristup prilagođavam publici. U drugim situacijama dopuštam si veću slobodu.”

I možda baš u toj rečenici postoji iskrenost koja se rijetko izgovara.

Što za Vas znači uspješno predavanje?

“Ovisi koliko me publika pusti i koliko duboko žele ići. Ponekad isporučim savršeno ono što traže, čak i kada to nije ono što im je najpotrebnije.”

I tu se opet vraćamo na isto pitanje. Što ljudi žele, a što im stvarno treba.

U vremenu kada su informacije dostupne svima, gdje vidite stvarnu vrijednost edukatora uživo?

“Chatbot me ne može zamijeniti. I još dugo neće. A onda će doći netko bolji od mene, čovjek.”

I možda je to najtiša, ali najjača rečenica cijelog razgovora. Ne zbog tehnologije. Zbog čovjeka.

I negdje pred kraj ovog razgovora ostane tišina. Ne ona neugodna, nego ona u kojoj znaš da si nešto čuo, ali još nisi siguran sviđa li ti se.

Jer većina onoga što smo navikli slušati o razvoju, uspjehu i promjeni dolazi u lijepom pakiranju. S porukama koje zvuče dobro. Koje nas podižu. Koje nas ne diraju tamo gdje zapravo boli.

Ovaj razgovor radi suprotno. Ne pokušava te motivirati. Ne pokušava te uvjeriti da možeš sve. Ne daje ti izlaz kroz izgovore. Umjesto toga, vraća te na mjesto koje često zaobilazimo, na realnost. Na to da neke stvari možeš. Neke ne možeš. A neke jednostavno nećeš, dok si to ne priznaš.

I možda je upravo to najneugodniji, ali i najvrjedniji dio.

Ovo nije intervju koji će vam se svidjeti. Ali postoji velika šansa da ćete ga se sjetiti.

Jer dok god biramo priče koje su ugodne, ali netočne, stojimo na mjestu. Pomak počinje tek onda kada prestanemo tražiti verziju istine koja nam odgovara i počnemo gledati onu koja jest. Ne zato što je laka, nego zato što je jedina s kojom se može raditi.

I možda je to jedino pitanje koje nakon ovog razgovora stvarno ostaje: Ne što još možemo naučiti, nego što smo spremni prestati lagati sami sebi.