Gdje započinje priča… s nama ili nakon nas? Dobro pitanje zar ne? Čudno kako neki ljudi za života ne budu shvaćeni, već njihova veličina, njihova priča zaživi tek kad njih prekriju grudice zemlje. I počnem se pitati zašto smo takvi? Zašto ne cijenimo ljude dok su tu? S nama… uzimamo zdravo za gotovo i ljubav i talent i njihovo vrijeme. I njihove oči i geste. Sve. A onda se jedno jutro probudimo i više ih nema. Ostanu spomenici, ostanu knjige, fotografije i sjećanja. Sve to stane u jedan džep, s lijeve strane grudi, kojeg nazivamo srce. I to putuje s nama. Dok nas ima.
Ponekad se ujutro probudim svjesna da je život prolazan. Bude mi neshvatljiva šema našeg postojanja. Toliko smo okupirani sami sobom, svojim bivanjem, računima, ljubavima, fantazijama… a gledani iz svemira, zapravo smo vrlo maleni, nezamjetni i nebitni. Postoje planeti pokraj kojih je naša Zemlja, jedna mala mušica… po čemu smo mi onda toliko posebni? Zašto mislimo da smo važni? I kome smo važni? Što ako smo u svemiru sami… ako ne postoji neka viša sila i sve što imamo je ovo sad? Ovo vrijeme tu… a kad zatvorimo oči, postoji samo ništavilo, u kojem se gubimo i prestajemo biti svjesni. Sve se gasi. Sve se briše. Nestajemo.
Postoji li nešto nakon smrti? Postoji li nešto više od naše nade da se nećemo zauvijek izgubiti? Ostaje li nešto izuzev sjećanja i naših djela? Postoji li ta bijela svjetlost van vremena i prostora, kojoj se uzdižemo i koja nas dočekuje, da se odmorimo od svega što smo prošli? Ili je to samo alibi igra. Nespremnost da prihvatimo da smo nevažni i da je smrt, zaista kraj.
Kraj.
Odbijamo vjerovati u to, zar ne?
Jesu li svi ti ljudi koji su bili onkraj smrti zapravo fantazirali… jesu li se kemijski spojevi u njihovim umovima, samo igrali s njima? Pa sad pišu knjige o svojim “Iskustvima” koja se zapravo nikada nisu dogodila? I odgovor je zapravo vrlo jednostavan i cijelo vrijeme nama ispred nosa – Evolucija, igra Majke Prirode, koja sebe istražuje na taj način. Bez velikog plana i nekog “višeg smisla”. Jesmo li zapravo nastali slučajno, sudarom dvaju kometa, miksanjem kemijskih spojeva i dobili priliku, okusiti ovu blagodat koju zovemo život? Možda je to sve. Možda nema ničeg više.
Ali iskreno, barem ja, odbijam u to vjerovati. Previše je tu slučajnosti, da bismo bili slučajnost.
Vjerujem da smo ovdje sa svrhom. I da imamo zadatak i obavezu prema sebi. Vjerujem da smo stvorenja koja su dio neke veće priče, koja je toliko fantastična da ju s pravom ne razumijemo u ovom tjelesnom obliku, jer jednostavno nemamo taj kapacitet. Vjerujem da smo poslani da bi dali svoj maksimum i bili sretni. Da je patnja nešto što odaberemo sami, jer mislimo da boljeg nema i da bolje ne zaslužujemo.
Život je prekrasan dar. Ovaj svijet je pun blagodati i bogatstva. Ima dovoljno za sve… mi smo oni koji su u svojim glavama postavili ograničenja. Mi smo oni koji kažu – nema. Stojimo na vrhu brijega, svuda uokolo život i obilje. Posvuda čisti zrak, miris šume, rodna polja… a mi kažemo – nema. Mi smo ti koji ne slave život, ne slave čovjeka i ne slave ovu prelijepu plavu kuglicu koju zovemo domom.
I rekla bih zapravo da se ne bojimo smrti. Bojimo se života. I svog potencijala. Bojimo se postati svoj vlastiti maksimum. Bojimo se čak i probati. Lakše je stajati iza imaginarne granice na kojoj piše nema, nego zakoračiti naprijed. Otkriti sebe i svoj smisao. Smisao iza kojeg više nije važno što je s druge strane života. Jer znamo da se nastavlja… u nekom, zanimljivom obliku… 🙂
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com