Ustat ćemo kao i na sva badnja jutra do sada. On će prvi, jer je jučer otišao na spavanje u normalno vrijeme dok sam ja kao sumanuta jurila po kući do sitnih sati. Zato on uvijek kuha prvu jutarnju kavu i dok ne dođe miris kave do spavaće sobe, neću ustati. Znam, vikat će odozdola i dozivati, ali pravit ću se da sam umrla.
Kad mu ton postane dovoljno visok i dobije onu finu, tanku dozu podjebljivosti i nervoze, izvući ću se ko izmaglica i odvući dupe u kupaonu. Samo ću oprati zube, jer ta prva jutarnja kava bez okusa paste za zube nije fina. To je okus koji je inače odvratan, ali čovjek se navikne pa mu fali. Zato ću opranih zuba, ali u pidžami i sa raščupanom kosom sići u kuhinju gdje će već čekati poslužena kava.
Znam već, neće natrefiti šalicu koju volim, nego upravo suprotno- dobit ću kavu u šalici koja nalikuje na dimnjak. Šutke ću preliti kavu iz te glupe šalice koju ne volim, u neku koja mi je po volji, a on će ispod oka gledati zašto sam ustala i kud nosim tek posluženu kavu. Kad shvati da je po 5896-ti put pogriješio šalicu, pokunjit će se. Prekasno! Meni je već mozak počeo servirati kratka pitanja od kojih mi raste osjećaj jadnoće i samosažaljenja. Ona nije u stanju zapamtiti koju voliš šalicu? On ponovo ne zna da ti je važna šalica iz koje piješ? Njemu nije važno što ti voliš ili ne voliš?
I tako ću vrtiti u glavi ta kratka motivirajuća pitanja, od kojih dobijem aritmiju i urtikariju u isto vrijeme. Dok donesem ponovo serviranu kavu do stola, već imam facu Mila Gere koja povrijeđeno i spuštenih vijeđa, tiho u gospodinu pati od nesretne ljubavi i neshvaćene potrebe prema šalici za prvu jutarnju kavu. U neko doba te svečane šutnje, netko će pitati što još treba kupiti ili idemo li zajedno do grada. Ranijih godina išli smo zajedno, a otkako sam ja porasla, idemo svatko sam. On ima potrebu popiti koju kavu ili neko šiljato piće sa svojim prijateljima, poznanicima, radnim kolegama i inim ljudima koju mu sadržajno popunjavaju život tokom godine. Ja sam porasla i našla nekoliko meni dragih ljudi s kojima se nađem na Badnje jutro na terasi omiljenog kvartovskog kafića i isto popijemo po neko piće uz ugodan razgovor.
Nas dvoje ćemo se sresti još koji put do kasnog popodneva kad završava trka po gradu i svi se zavučemo u kuće. Ja ću tada spremati tradicionalna Božićna jela, a on će se muvati po kući. Pripremit će božićno drvce i kad ga natakne u stalak i dovuće u kuću, ispitivat će kako da ga nakiti. Uf!! Svake godine ista pitanja i svaki put mi jurne krv u glavu od ljutnje. Dobacim preko ramena uvijek istu otrovnu rečenicu i pomislim da je u redu da mu malo vratim za onu jutarnju šalicu. Još ćemo se dobacivati tu i tamo s pokojom uskličnom rečenicom, a onda će se polako približiti ponoć.
Kad dođe vrijeme čestitanja, sve čarke bit će kao rukom odnešene. Svi uskličnici s lošom konotacijom bit će zaboravljeni. Amnezija će nastupiti točno u trenutku kad mi se zagleda u oči i poljubi me. Tako me sredi svakog Božića! Moj analitički mozak pokušava nešto reći u tom trenu, ali srce mu odvali šamarčinu i tiho šapne- Ušuti budalo!
Viki
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!