Bosa na snijegu. Kristalići iz svake različite pahulje škripuću, škriputaju pod toplim stopalima. Ne mogu se odlučiti koja je riječ čišća za osjet koji vraća u djetinjstvo. U vrijeme kad su snjegovi dolazili sa zimom, kad su posipali ulice i padine po kojima smo se sanjkali, kad su svojom bjelinom ocrtavali suprotnost između sreće i utrnulosti.
Znala sam vući sanjke na vrh livade i u toj zamrznutoj slici uvijek vidim kako mi jedna vunena rukavica visi sa šake, a na drugoj je svaki prst zamrznut mrazom koji sjaji, kapa pada preko očiju i sljepljenih šiški i zapravo nam je svima vruće, ali snježni dan nalaže da se zabundamo i ponašamo se u skladu s pravilima. Mora ti biti dovoljno toplo, ne možeš stajati bosa na snijegu.
Ali mogu.
Mogu stati i udahnuti svježinu. Mogu se bosonoga spojiti s tlom i osjetiti kako ostavljam čvrst trag jer me zemlja hrani. Kad stanem bosa na snijeg, sretna sam, malena sam, stopala su dovoljno topla od mojega postojanja da se ispod njih zemlja suši pa kroz pore kože u mene ulazi snaga zemlje, snaga života, snaga na mjestu gdje sam Ja. Jer sam sama bosa stala na škriputavi snijeg.
Ples pahulja
Oko mene svaka pahulja pleše. Dohvaćam ih jezikom. Da bih osjetila posvećenost sebi, da bih iz svake isisala neko znanje, nešto što mi ostavi prije nego nestane.
Zrak je hladan, ali divno je hladan. Toliko je hladan da uopće nije hladan. Izgleda kao ogrtač koji te sa svih strana obujmi i ispod kojega se osjećaš cijelom. Onakav kakav visi na improviziranoj zakački na vratima s unutrašnje strane kupaonice i miriše po ženskom, ima džepove sa sasušenim rupčićima i svilenkaste obrube po površini ogrtača koja je prepuna utisnutih možda pahulja, možda cvjetova. No, to nije važno jer je od ljubavi.
Zemlja je tako snažna, to bosonogo stajanje omogućuje mi odbacivanje svakog pogrešnog zareza u trajanju, svake pretpostavke, svake izgovorene riječi iza koje nije stajala iskrenost.
Photo by Hide Obara
Pretpostavka je najteža riječ ikad. Zbog nje bih mogla utonuti duboko u razvlaženu zemlju poda mnom, ali bosonoga sam pa sam lagana. I tako niti jednoj teškoj metalnoj nesavitljivoj pretpostavci ne dopuštam da me savije, da me ukopa, da me sahrani pod mene. Bosa sam na snijegu.
Nisam sama, ako pogledam širokim okom koje može obuhvatiti ljude-ljubavi. Sama sam došla da iz zemlje uzmem ono što je moje, da vrućim izdahom ispuhnem sve što mi ne treba, da se ogrnem djetinjstvom i ogrtačima. Da u dlanove odjevene crvenim vunenim rukavicama sakrijem sreću. Bosa na snijegu. A nije mi hladno, i samo sam sretna. Jer sam si vratila Ja.
#BLOG piše – Osjeti Razum
Majda Tometić po struci je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Dugi niz godina radila je kao učiteljica Hrvatskoga jezika te kao ravnateljica osnovne škole. Danas radi kao urednica književnih tekstova, lektorica za hrvatski jezik, spisateljica i recenzentica. Objavljuje tekstove i radove iz područja metodike odgojno-obrazovnog rada, pozitivne psihologije, književnosti i dječje književnosti te autorske tekstove.
Za sebe kaže da piše od kada zna za sebe, u mislima, po papiru, po ceduljicama, po tipkovnici… i kaže da ne zna je li prije počela pisati ili čitati. Ili sanjati otvorenih očiju. Voli pijuckati kavu, bez šećera. Voli kišu. Voli se smijati, promatrati svijet, procesuirati i analizirati, stalno. Potreba za stvaranjem stalno je prisutna i jako izražena pa puno istražuje, sudara razum i osjećaje, misli i svijet, maštu i stvarnost. I piše. „Kad pišem, to sam ja!”- kaže.
