Kako biste reagirali da vam kažu da je sutra zadnji dan vašega života? S kim bi proveli posljednje trenutke? Koga biste nazvali? Kome biste se ispričali? Kome biste poručili da ga volite?Po čemu bi voljeli da vas ljudi pamte? Bi li ste željeli da netko nastavi putovima vaše ostavštine? Ili biste možda nekoga upozorili da ne ponavlja vaše pogreške? Da se više raduje, da se ne sekira, da grli i ljubi kao da hvata posljednji dah? Koja bi bila vaša oporuka?
Smisao života i smrti
Vječita pitanja o smislu života su stara koliko i ljudska povijest. Ono što je neizbježno i sigurno da ćemo svi umrijeti. Bez obzira na naše imovinsko stanje, boju kože, etničku pripadnost, seksualno opredjeljenje. Svaki život će završiti. Ironična je utjeha da smo svi jednaki kada posljednji čas kucne na vrata našega života s porukom da je gotovo.
Iznenada ili u dugoj agoniji
Vjerujem da svakom čovjeku njegova podsvijest šapne kad je kraj. Ili mu šalje znakove upozorenja. Kroz svaku životnu situaciju. Kada kap prelije čašu. Kada čovjek padne na dno, ponizi sebe i druge. Ili kada organizam šalje alarme da se nekim životnim navikama prestane. Organi vrište. A kada osoba dođe, na pregled, može biti prekasno. Kada smrt dođe iznenada i čujemo da je netko imao prometnu nesreću, moždani ili srčani, šokiramo se. Nismo pripremljeni. Ipak, to shvatimo zdravo za gotovo i uopće nam ni na kraj pameti nije da se to sutra može i nama dogoditi
Netko umire polako, pateći u velikim agonijama i teškim mukama. Promatra sebe kako ga tijelo izdaje i kako ga bolest proždire. Promatra sažaljenje, samilost bližnjih oko sebe, Netko je smiren, netko je ogorčen, netko je u tim mučnim momentima postigao stanje životne mudrosti velikih filozofa i mistika.
Moć smrti
Pred smrtnom moći smo zavezanih ruku, ne možemo je spriječiti. Ne možemo produžiti svoj ili tuđi život. Smrt boli, razara, šokira, zaprepasti, potakne, motivira, osvješćuje, zbunjuje. Poslije smrti, tuđi život se nastavlja, a novi se rađa. U tako se ponavlja taj čudesan ciklični krug misterije života. Ostaje njena pouka da svaki dan iskoristimo za pozitivno djelovanje. Za korake koji pridonose promjeni na bolje. Za širenje empatije, razumijevanja i ljubavi
Što čovjeku vrijede silni novac. materijalni status, titule, diplome. ako nema srca? Ako nema bogatu nutrinu? Ako nema duhovnu snagu? Što mu vrijedi sve? U crnu zemlju ide sam, bez imovine i privilegija.
Život poslije smrti
Svi mi vjerujemo u nešto. U Boga, višu silu, univerzum, prirodu. U ljubav, karmu, pravdu. Bila bi velika kazna kada poslije smrti ne bi bilo ničega, Tama s najcrnjim nijansama. Želim vjerovati u svijetlo na kraju tunela. U mir, spokoj i harmoniju. Da se poslije smrti zagrlimo sa svojim voljenima. da razgovaramo s Bogom. Želim vjerovati da poslije postoji neki bogatiji svijet bez suza i boli. Da tamo gore se izvršava pravda. Po zaslugama našeg života koji je priprema i katarza za nešto bolje. Zato je smrt tu i da pruži nadu. Nada živi zauvijek.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
