Vrijeme te ukrade. Vrijeme je čak pomalo krvoločno. Kao neka nezasitna kvrgava zvijer koja te obujmi i drži čvrsto, istišće iz tebe dah po dah, osjećaj po osjećaj, dok ti pokušavaš udahnuti zrak i svježinu. Kao neka crna rupa bez dna koja te usiše i ti padaš i padaš i sudaraš se s rubovima koji su stakleni pa razbijaš rubove na komadiće i oni se upiru o tebe, do krvi, a kraja padanju nema.
Ili kao šuma, u kojoj je lijepo, zeleno i ljubavno, ali je šuma duboka i sve mračnija i kako te odvodi, tako ti gubiš vid za boje i vid za sebe.
Vrijeme te ukrade. Steže te i počinješ posustajati. Ne možeš se boriti s vremenom jer ga trebaš sve više, a ono te guši. Ne dopušta ti da ispuniš sve svoje zadatke, da staviš kvačicu u aplikaciji Tasks, da zgužvaš ispunjene post-it ceduljice i baciš ih u kutiju za papir, da odeš spavati kad je vani još noć i ulične svjetiljke mraku daju žućkastu toplinu.
Ne da ti da zapamtiš sve rođendane. Ali to je ok, jer datume rođendana možeš upisati u kalendar, ili u kontakte pa ti dođe poruka u obliku podsjetnika koji izgleda kao žaruljica, problem je što ti ne da, da zatulumariš, da plešeš cijelu noć i grliš drage ljude.
Ne da ti da si ispuniš želju i satima samo sjediš u zadimljenom kafiću pijuckajući kavu s najdražom prijateljicom koja je ti u ogledalu, suprotna od tebe, a ista.
Ne da ti stazu uz more po kojoj voziš bicikl do onog trenutka kad te oblije sreća.
Vrijeme ti ukrade, otme, uzme tebe, tvoje Ja, tvoju osobnost i natjera te da cjelokupnu svoju ljubav prema življenju skupiš u kutiju i na njoj napišeš Preživljavanje i spremiš je u mračni podrum.
Vrijeme otima tebe
Vrijeme je opako, sve dok se jednog jutra ne probudiš nova.
Lakša, bez tereta, s talogom koji se osušio tamo gdje si stajala boreći se s vremenom koje ti nije dalo da dođeš do sebe, i koji će se uskoro upiti u zemlju i stvarno ćeš osjetiti lakoću postojanja.
Photo by Martipaan
Probudiš se, nakon što večer prije prijeđeš cestu. I pred sobom vidiš prostranstvo boja, zadatke kojima se veseliš zapiknute u pluteni pano. I putove posute bjelinom jer ti si ta koja ćeš na njima voštanim pastelama povući boje. Vidiš točkastu šalicu za kavu i točno znaš čija je. Vidiš svoj osmijeh u ogledalu.
Vrijeme te uvijek ukrade, i otme, i uzme, ali samo da te vrati tamo gdje trebaš stajati. I da ti se daruje. I tada pustiš da vrijeme ide uz tebe, a ti dišeš i živiš i smiješ se. Smiješ se prolaznosti i sebi. I prigrljuješ vrijeme jer konačno znaš kako je mekano, podatno i mirno. Samo nikad nemoj zaboraviti da si mu ti promijenila oblik. Jer si se probudila jedno jutro i tako si htjela.
#BLOG piše OsjetiRazum
Majda Tometić po struci je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Dugi niz godina radila je kao učiteljica Hrvatskoga jezika te kao ravnateljica osnovne škole. Danas radi kao urednica književnih tekstova, lektorica za hrvatski jezik, spisateljica i recenzentica. Objavljuje tekstove i radove iz područja metodike odgojno-obrazovnog rada, pozitivne psihologije, književnosti i dječje književnosti te autorske tekstove.
Za sebe kaže da piše od kada zna za sebe, u mislima, po papiru, po ceduljicama, po tipkovnici… i kaže da ne zna je li prije počela pisati ili čitati. Ili sanjati otvorenih očiju. Voli pijuckati kavu, bez šećera. Voli kišu. Voli se smijati, promatrati svijet, procesuirati i analizirati, stalno. Potreba za stvaranjem stalno je prisutna i jako izražena pa puno istražuje, sudara razum i osjećaje, misli i svijet, maštu i stvarnost. I piše. „Kad pišem, to sam ja!”- kaže.
