Na MR, idem svako malo. Već godinama. Već godinama mi, isto tako, svaki put uporno ponavljaju da će postupak trajati 15 ak minuta i da nije strašno. Iako zbog povijesti bolesti znaju i da sam to već sve prošla i da znam da ne traje ni blizu spomenutih 15 ak minuta. A što jeste ili nije strašno, je i tako individualni dojam.
Sve do ovog petka. Ing. koji me je dočekao, pretpostavljam, nije slušao komunikološke i sociološke predmete na fakultetu. Bio je poprilično direktan, ponekad drzak i obraćao mi se sa „ti“, čim me ugledao. (Da se razumijemo, „ti“ mi ne smeta. Čak mi i laska, jer si umislim, da izgledam mlađe.)
„Gle Marina, ovo će ti trajati oko sat vremena! S kontrastom možda nešto duže!“
Nasmijala sam se.
Okrenuo se prema meni:
„Pa radila si to već, znaš kako je!“
„Jesam. Znam. I baš zato što sam radila, sam i klaustrofobična.“
„Razumljivo. Dat ću ti pumpicu s alarmom. Osjetiš li bilo kakav napadaj panike, pritisni. Pumpica zna zaštekati. Ako primijetiš da ne ulazim, digni noge. Diži ih gore dolje, dok me ne čuješ i ne osjetiš, da te iz tunela, izvlačim vani.“
Zatvorila sam oči, dok mi je stavljao masku na glavu. Srce je lupalo 300 otkucaja u minuti, a disanje se spontano ubrzavalo. Neovisno o tome što sam ranije popila tabletu za smirenje. (Što bi bilo da nisam?) Pokušavala sam misliti na nešto drugo. O tome kako će Fran uskoro izaći iz škole. Kako bih trebala provjeriti mailove, čim dođem kući. Kako moram napraviti nekakav kolač, za ručak u nedjelju, kod Martine i Pere.
„Zaboravi gdje si. Misli o bilo čemu!“
Razmišljala sam i o brutalnoj iskrenosti, ovog ing.
Možda jeste zvučao sirovo. Sigurna sam čak, da bi mu mnogi takav pristup zamjerili. Zasigurno već i jesu. Ali ja bih voljela, da su moja izabrana doktorica ili endokrinolog ili makar ing. na MR, u samim početcima postavljanja dijagnoze, bili ovako iskreni. Da nisu lagali. Da su mi predložili tabletu za smirenje, da su do u detalje, opisali postupak.
Jer da jesu, imala bih se šansu “pripremiti”. Imala bih izbor uzeti tablete za smirenje. U tunelu nikada ne bih otvorila oči. Ne bih nikad saznala, koliko unutar njega prostora ima (nema).
Da sam imala takvu mogućnost, možda sada ne bih imala problem s frizerom, stomatologom, oftalmologom. Možda ne bih imala problem hiperventilacije svaki put, kada mi uska haljina zapne, dok ju skidam preko glave.
Možda bih se šokirala. Možda bi me bio i strah. Ali i ovako sam (na teži način) doznala istinu.
Kažu da je bolje lagati, jer će mnogi, u protivnom, odustati od pretrage.
Znam da ja, od pretrage, ne bih odustala niti onaj prvi put da sam i znala što me čeka. Neće nitko, tko zaista ima problem. Jer je svjestan posljedice odustajanja.
Istina ponekad boli. Možda nas povrijedi.
Možda nam nije ugodno čuti;
da nam taj model suknje ne stoji, jer imamo jake bokove,
da grozno pjevamo,
da imamo ostatke hrane između jedinice i dvojke gore lijevo,
da je to o čemu pričamo zastarjela verzija i da se prebacimo u 2020. g,
da nam je dijete bilo drsko,
da se prestanemo baviti tuđim životima i bacimo na svoj…
Istinu jeste ponekad teško i reći i čuti. Zato je najbolje okružiti se ljudima, uz koje istina klizi. U oba smjera.
Što će vam oni koji vam povlađuju. Smješkaju se, grle vas baš pri svakom susretu i obraćaju vam se u deminutivima, ako će čim okrenete leđa, imati milijun verzija što vi jeste, a što biste trebali biti.
U nedjelju mi je Pere rekao, kako se u mojoj kući, osjeća kao u svojoj. Da nema puno takvih kuća, ali da je moja i Mirova, jedna od tih. Uzet će sam čašu, tanjur, pivu, ako mu ja zaboravim dati. Ako mi ne zovemo, zvat će oni nas ili će se sami pozvati. I neće mi to zamjeriti.
Isto tako će mi reći, da on nema blage veze, koliko ja više godina uopće imam, jer ih ili preuveličavam ili umanjujem. Znam i da će mi reći kad sam preglasna. I da, kad smo kod njih, sama ustanem po bocu vina, jer on upravo čisti ribu i od njega ju neću dobiti. Reći će; da mi je ona zadnja frizura ili boja kose, bolje stajala od ove sada. Da sam na pizzu trebala staviti manje šunke, a više sira. I neću mu ništa zamjeriti. Jer ne raspravlja o tim stvarima iza mojih leđa, s našim zajedničkim prijateljima. Kaže ih meni! Bez ikakve zle namjere. Samo kaže. A onda zatraži da mu dodam tacnu sa skušama i razgovor sam od sebe, krene u drugom smjeru.
Možda će nas istina povrijediti i trebat će nam neko vrijeme da se s njom suočimo. Vjerojatno će se i mnogi od nas naljutiti. Zamjeriti i nikada je neće uzeti kao moguću opciju. Ovisno o čemu se radi. I tko ju kaže. Ali dok god ne pogledamo istini u oči, nećemo imati mogućnost ni promjene, ni napretka. Šetat ćemo po svijetu s komadićem hrane na zubu i u preuskoj suknji. Prijavit ćemo se na Supertalent, a daleko smo i od talenta i od nečega što je super. Bavit ćemo se analizom tuđih života, a naši će nam kliziti kroz prste.
I sve to; u onoj najboljoj verziji.
Zato je najbolje, okružiti se ljudima, uz koje istina klizi. U oba smjera.
