Mozak srcu prkosi… misli sijeku korijenje uspomena razgranato po labirintima zabranjenih ulica… svom nježnošću svijeta ruke polažu neispunjena čeznutljiva nadanja u košaru šarenog balona oslobađaju konope beznadnog htijenja s jesenjim vjetrom ugovor…
Mjesec: listopad 2016.
Bio je mjesec svibanj, prohlano i varljivo vrijeme. Putovala sam dva sata katamaranom do njega, a bila sam se zarekla da u katamaran nikada neću sjesti. Nekako me plašio, izgledao je nestabilno,…
Prvi dani listopada… Šetajući starim predgrađem put me nanio na jedan stari kafić. Pričali su mi o njemu, mislim da je prvi bio u gradu, još od vremena krčmi. Ni po čemu…
Sunce, najsjajnija zvijezda. Nebo, predivno neistraženo prostranstvo. Metafore daljine, vječnosti, ljepote. Nekome sreće, nekom tuge, ali svima metafora snova… Nebo, u svim bojama zalaska sunca… Sara Shabi [email protected] APortalMi smo…
Znate ono kad smo mladi, pa vjerujemo da su svi ljudi dobri, bez potrebe da povrijede nekoga, da misle samo na sebe? Eh, šta je opravdanje kad tu lekciju nikada ne naučimo?!…
Volim hladnoće, jer tjeraju te na sjećanja i onda se utopliš uspomenama. Volim fotografije, jer one traju vječno, i uvijek dođu nekako pod ruke kada je potrebno. Život? Živi ga, diši punim…
Mjesecima je nisam vidio. Poljubio. Dodirnuo. Čuo poznati glas. Tek ponešto sam čuo. Nedovoljno. Sanjao sam je dva puta. Bolje da nisam. Nisam sebi dopuštao da mislim o njoj. Ni boli li je, ni mijenja…
Taj sat vremena ispijanja te meni gorke, al srcu slatke kave uvijek u meni izaziva mir. I tako dok mi baba priča o stvarima koje su nekad bile, uhvatim sebe kako razmišljam zašto…
Srijeda jutro. Budim se naspavana, sretna i uzimam šalicu za kavu dok otvaram poruke na mobitelu. Čitam, šalica mi ispada na pod i rasipa se na tisuću komadića. – “Vjeko je poginuo… 🙁 ” …
Rođena sam u vremenu kada se nešto znalo. Živim u vremenu za koje kažu da je vrijeme beznađa, društvenih mreža, privitimizma.. Vrijeme silikonskih ljepotica, bludnih sinova, reality programa i neobrazovanja. Često, čitam tekstove…
Pred mene bacali su dragocjene predmete, obećavali putovanja, blaga svijeta A moje su oči gledale samo tebe, čeznutljivo s trunkom nadanja Davali su mi svoje vrijeme, obasipali me slatkim riječima, odlazili poraženi…
Znate kako su mala djeca radoznala i kako stalno zapitkuju? – e pa ja sam vam bila isto malo dijete kada sam stigla na Bodensko jezero, još sam i poskakivala od uzbuđenja.…