Očekivanja, lančana reakcija ili ljudska glupost?

Znate ono kad smo mladi, pa vjerujemo da su svi ljudi dobri, bez potrebe da povrijede nekoga, da misle samo na sebe? Eh, šta je opravdanje kad tu lekciju nikada ne naučimo?! Ima li opravdanja ili smo samo skoni samopovređivanju? Ne mora to biti jedna osoba, već većina onih koji promarširaju kroz naš život. Svejedno je. Jednostavno, zašto se ne pali ta crvena lampica koja signalizuje oprez ili se pojavi samo je ignorisana? Jer opet je nadjača ona glupa nada u nešto bolje. U bolje ljude.

E jedna takva piše ovo, po hiljaditi put svijesna da njeno vjerovanje u ljude graniči s glupošću. Po hiljadu puta postavlja sebi ista pitanja i hiljadu puta drži monologe o tome da ne dopušta bilo kakvo približavanje sebi. Tvrđava je možda hladna, ali je neosvojiva onima kojima ne pripada. A pripada samo nama.

Znam šta ćete reći, znam to i sama, “očekivanja su izvor naše patnje”, “ako očekuješ nešto od drugih sama si kriva”, “radi nešto samo zato jer te ispunjava, a ne zato što očekuješ nešto”.. Ali, majku mu, zar je to baš tako? Evo recimo da je bar relativno tačno.

directory-466935_960_720

Neki baner

Zar nije normalno da kad voliš očekuješ da budeš voljena, kad daješ sve od sebe očekuješ da i ovaj drugi daje nešto za uzvrat, kad pišeš očekuješ da će te neko čitati, kad sjedneš na bus očekuješ da vozač zna da vozi i da nećeš završiti iza prve krivine i da ćeš na vrijeme stići tamo gdje si pošao?

Zar cijeli život nisu neka očekivanja? Kako bi se inače pokretali da nemamo istih?

Čemu ljubav ako je jednosmjerna, čemu prijateljstvo ako je licemjerno, čemu kišobran ako prokišnjava?

Tu ne mislim na dopuštanje jednoj osobi da te konstantno povređuje, a ti samo plačeš nad svojom sudbinom, neko na gomilu onih istih, taman onda kad povjeruješ, super, napokon, to je to.

Kako voljeti samo zbog ljubavi, a ne očekivati je nazad? Čekam prosvjetljenje dok ponavljam ono “Rami, tvrđave su smišljene sa smislom, ne radi dekoracije, bez odbrambenog sistema nema odbrane”.

Ma ne, neki ljudi se prosto ne mjenjaju. Jedan dan sa suzama u očima je valjda ništa u poređenju sa prljavom savješću. Da li je vaša čista?

Ramiza Tibo 

[email protected]

 

Neki baner