48 svjećica

Jučer je moj tata gasio četvrdeset osam svjećica na svojoj rođendanskoj torti. Skoro sigurno mogu reći da znam koju je želju zamislio prije toga ali neću ga sad tu odavati. Čuvam mu tu tajnu. Sad nije to rođendan ništa posebniji od nekog drugog do sada, nije neki jubilarni pa da se slavi posebno, kao na primjer što se proslavljaju 18-I i 50-I niti tata pravi bauka od toga, da se on pita ne bi se to slavilo nikako ali srećom ne pita se, pita se mama.

Tako ona tati svake godine napravi tortu i napuni kuću najbližima.

Vriska, cika i hrpa čokolada za kuvanje izmješano sa hrpom emocija i prožeto ljubavlju. Tako to obično bude. Ali ove godine nije bilo tako, bilo je drugačije. Bila je torta, bio je i rođendan ali tata je svoje svjećice gasio sam. Nije bilo nas da stvaramo buku, da se takmičimo ko će da ga zezne pa da ga namaže šlagom ili uradi kakvu drugu ludoriju. Ne, moj tata je bio sam.

U mojih i naših dvadeset i skoro šest godina tata je prvi put gasio svjećice sam. I u njegovih i bratovih dvadeset i četiri. Znam da se negdje u sebi nadao da će da nas vidi na ulaznim vratima iako je znao da nećemo doći. Znam i da se to po njemu nije vidjelo baš kao što se ništa nikada do sada po njemu nije moglo vidjeti. To je valjda do njegovog odrastanja, ranog odlaska iz svijeta djeteta i prebrzog prelaska u svijeg odraslih.

Kad vratim film na moje djetinjstvo sjetim se tatinog namrgođenog pogleda, lijepog lica i zelene radne uniforme.

Tata je uvijek bio nekako naizgled namrgođen i izazivao je u ljudima ne baš strah ali jeste sigurno poštovanje. Okej kod nekih i strah. Ozbiljan pogled, skupljenje obrve i črsto stisnute usne koje nisu puno govorile ali kada progovore govorile su pametne stvari.

Često uhvatim u ogledalu isti taj namrgođeni izraz lica u sopstvenom izrazu pa se nasmijem i zavrtim glavom. I ja sam sama mislila da je stalno namrgođen i ozbiljan. Rezervisan, nedostupan u svom nekom svijetu uvijek dosljedan sebi i svom rasporedu. Godinama je pratio isti ritual, iste navike i vječito se držao na distanci. Dalek i nedodirljiv. Neumoljiv kada treba da ga nagovorim na nešto što mi treba, ljut i nesalomljiv kada nešto uradim kako ne treba.

Neki baner

To je čovjek za koga sam mislila da ne zna šta znače emocije, da ne zna zaplakati. No onda sam ga vidjela da plače kada mi je baka umrla. U svom tom bolu i šoku šokirale su me suze na licu tog jakog čovjeka. Njega koji nikada prije nije zaplakao. Njega, mog heroja u uniformi. No priča dobija poseban epilog onog trenutka kada je na svijet došao moj sin, kada je moj tata postao deda. Taj period kada se od strogog oca on pretvara u nježnog , ljubopitivog dedu koji se topi pred tim malim stvorenjem, tepa mu a mogla bih se zakleti da sam ga jednom čula i da mu pjeva. E baš njemu je juče bio rođendan.

48 svjećica

Znam da mu je bilo teško što nismo tu, ne samo na taj dan nego i inače.

Ali on ne zna koliko je teško bilo nama, pogotovo na taj dan. On ne zna da boli svaka ta svjećica na njegovoj torti, i da svaka naredna boli sve više. Da boli svaka sijeda dlaka što se promalja u njegovoj još uvijek crnoj kosi i svaka nova bora koja se ucrta na dragom licu. I boli, najviše boli što nismo tu. Uvijek je tu ono pitanje koje se bojim postaviti , jer šta ako im se nešto desi? Hoće li im imati ko pomoći? Hoće li im iko pružiti ruku ako im bude bila pomoć potrebna? A zaboravim se, pobogu ko su ti ljudi.

Zaboravim se da su oni postojali i prije mene, da su sami živjeli i tek vremenom učili kako da žive sa mnom, a kasnije i bratom. Zaboravim se da su zapravo oni, njih dvoje dovoljni jedno drugom za lijep i sretan život. I da im, ništa sem malo  još malo zdravlja i para ne treba da bi bili srećni, jer imaju jedno drugo. No to ne znači da me neće boljeti što nisam bila tu na tatin dan.

Makar da kupim četrdeset osam svjećica i smijem se dok gledam kako se bori da ih sve ugasi i otvaram prozore kako bi dim izašao napolje da ne bi komšije pomislile da je kakav požar. Ali eto, nisam. Iduće godine ću biti, možda, nadam se. Onda ću da ti nadoknadim i za ovu, kupiću duplu čokoladu za kuvanje i kilogram lješnika. I pirićemo zajedno tvojih četrdeset devet svjećica.

Neki baner