Umorna sam…

Umorna sam od gledanja tvog natmurenog lica… Umorna sam od provokacija, sitnih podbadanja, jadnih ispada… Odrasti.

Nesretan si? Poduzmi nešto. Ne želiš? I to je tvoj izbor – budi jadan ali molim te, ne vuci mene u svoju mizeriju.

Umorila sam se od tvojih podmuklo zapakiranih osuda, od tvojih perfidno serviranih optuživanja… Ponavljam tisućiti put – nisam te prevarila, sve je rezultat tvojih kompleksa. Ti si taj koji misli da nije dovoljno dobar za mene, ti si sebe uvjerio da me ne zaslužuješ, ti sebi ponavljaš da ja sigurno imam nekoga, ti se ne možeš oteti ljubomor. U konačnici, ti si mene prevario, pa je valjda očekivano da tako razmišljaš. Tvoji kompleksi su tvoja stvar, tvoj križ, tvoj teret. Imam dovoljno problema s kojima se moram nositi kroz život da bih na leđima nosila i ove tvoje, izmišljene, sulude…

Neki baner

Žao mi je što nismo slični, što nemaš u sebi snage da se boriš za mene, što me sa svakom svojom zajedljivom primjedbom guraš od sebe… Ne varam te, ali sve više mislim da nisi za mene. Za svako ignoriranje, za svaki izostanak tvoje podrške, za svaki moj uspjeh koji si prokomentirao na svoj omalovažavajući način, za svaki pokušaj da me povučeš natrag u bijedu i jad – korak sam bliže odlasku.

Ne želim otići od tebe zato što je teško, što nemamo love, što imamo dugove, zato što je teško… Želim otići jer na putu prema boljem sutra nemam tvoju podršku. Dok ja pokušavam smisliti način kako da našu svakodnevicu pretvorim u nešto lijepo, da nam olakšam život, ti tražiš povode da me rušiš. Ne zanima te bitno – zanima te samo tvoja stvarnost. A u tvojoj stvarnosti ja vjerojatno mijenjam muškarce k’o čarape, u poslovnom svijetu uspjevam zahvaljujući plavoj kosi, ševim se s kime i gdje god stignem… Zapitaš li se ikad, ako je to istina, zašto se vraćam tebi?

Zašto te onda, ako ova tvoja verzija stvarnosti postoji, nisam odavno ispratila iz svog života?
Ne vidiš dalje od nosa. A ja imam prag tolerancije. Visok ali ne i nedostižan.

Dina

Neki baner