Odjednom se Jusuf prisjeti kako je jutros kod Pavla vidio djevojku neuobičajene ljepote, ali s ružnim ožiljkom preko cijelog lica koji je tu ljepotu nagrđivao.
„Pavle, nisi mi rekao tko je djevojka koja je jutros kod tebe posluživala doručak?“ „Moja snaha. Nikolina žena. Nikola ju je upoznao kad je bio sajam i isprosili smo je.“ Jusufu je bilo čudno da mu Pavle nije ništa prije spominjao jer između njih nije bilo tajni, ali mu reče: „Drago mi je zbog Nikole.“ Pomisli kako je vjerojatno sudbina spojila to dvoje prelijepih mladih ljudi – svakog sa svojim nedostatkom. Nikola je bio prekrasan mladić, ali je šepao, a evo, ova djevojka bila bi ljepotica da nije tog ožiljka. Sjećanje na crvenu ranu preko njenog lica učini da uzdrhti. „Kako joj je ime?“ „Marija. Ime joj je Marija.”
***
Ooooo! Hooo! Odzvanjalo je Dardom. Iako je most završen prije par dana, Darda je i dalje bila veliko gradilište.
Turska palanka dobila je novi život. Jusuf je stajao na ledini i gledao. Radnici su skupljali drvene grede preostale od gradnje mosta za njegov konak. Odlučio ga je sagraditi u blizini utvrde, na lijevoj strani od kraja mosta, pored jezerca i šume. Razmišljao je kako je taj položaj najpogodniji i kako će putnici i trgovci imati mir za san, a blizina utvrde pruža sigurnost. Već je mogao zamisliti brojne putnike namjernike kako odmaraju pod ogromnim orahom kojeg je odlučio ostaviti da pruža hlad u dvorištu konaka. Volio je voditi konak. Bezbroj priča i raznolikost putnika koji su u njima odsjedali hranili su njegovu prirodu željnu doživljaja. Jusuf nije bio čovjek za rat. „Teško podnosim okrutnost vremena u kojem živimo“, često bi rekao Pavlu i Pavle bi se složio.
Jusuf je oduvijek želio vidjeti svijet, zato se i uputio u Osijek prije tridesetak godina.
Zato, a i zato što je u Istanbulu izgubio voljenu ženu. Imali su oboje osamnaest kada su se vjenčali, a on dvadeset i četiri kad su umrli ona i njihovo prvo dijete koje je rađala. Godinu dana nakon toga, odlučio je zatvoriti konak u Istanbulu i ispuniti svoj san o putovanjima. Tako je i upoznao Pavla i Milicu i oni su uskoro postali njegova jedina obitelj. „I Pavle? Kaži nešto“, gledao ga je upitno. Sjetio se kako se pred njim prije trideset i nešto godina pojavio mladić odjeven u seljačke košulje, širokih pleća i crne guste kose, pod čijom su kožom napete mišice svjedočile o teškom fizičkom radu. Stiskao je torbu pored sebe i obećavao mu da ga neće razočarati, a Jusuf je znao da mu može vjerovati. Nekako, Pavlova je riječ uvijek imala težinu.
Često je pomišljao kako bi Pavle u nekim drugim okolnostima sigurno bio veliki aga. U početku ga je nastojao uvjeriti da prihvati islam znajući da bi tako njegove vrline došle do izražaja, ali ubrzo je shvatio da Pavle cijeni vjeru svojih otaca i da je se neće odreći i zbog toga ga je još više poštivao. Nije ga brinulo to što su ga drugi muslimani često napadali zbog takve privrženosti jednom nevjerniku. Bilo mu je žao što i njihova duša nije dovoljno široka da prihvati čovjeka u njegovoj različitosti.
Pavlu je, između ostalog, dugovao i svoj život.
A Pavle je svoj život dugovao njemu. Bilo je to prve godine kad su stigli u Osijek. Hrvatsko i slavonsko plemstvo i dalje se borilo za prevlast. Borbe za gradove bile su svakodnevica. Te godine, 1537., Pavle i on vozili su se kolima iz Đakova prema Osijeku kad su na cesti ispred njih primijetili hajduke. „Lezi dolje i pravi se da si bolestan!“ odjednom je rekao Pavle i istrgnuvši mu turban, prisilio ga je da leži. Jusuf je osjetio hladnoću noći na ogoljeloj glavi i led u kostima. Hajduci su ih zaustavili i tada bi sigurno izgubio glavu da Pavle nije rekao da mu brat boluje od neke teške bolesti i da žuri s njim po posljednju pomast svećeniku.
Hajdući su ih propustili.
Samo dan nakon toga, Osijek se tresao od topovske paljbe. Pavla su uz druge kršćane, Turci izvukli da ih poubijaju pod optužbom da su uhode. Jusuf je umalo postao žrtva svog naroda kad je, onako velik, stao pred sablju i uzviknuo: „Tko pokuša proliti krv moga brata, prvo će morati proliti moju!“ Bio je sretan što su ga u Osijeku voljeli jer bi u protivnom i on, kao i mnogi koji su se pred sabljom junačili, završio u gradskim opkopima kao hrana ribama. „Eh da… darul džihad …mjesto ratova“, pomisli Jusuf.
„I Pavle?“ ponovi Jusuf gledajući ispred sebe sijedog pedesetogodišnjaka nekako zamišljenog i zabrinutog, koji kao da se pognuo pod teretom života. „Mislim da ćemo ovdje biti sretni“, rekao je Pavle i sjeo pod orah. „Oooo…..hoooooo!“ uzvikivali su radnici dok su dizali balvane i donosili ih na ledinu.
Ljiljana Šapić
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!