Ne, nekad je prekasno! Zapravo, dok ne znamo da je kasno, nije prekasno. Čim to shvatimo: ”Adio, Mare!”, što bismo rekli mi s Juga. U Istri bi, vjerojatno, rekli: ”Bo!” Ta je riječ moja miljenica iz govora najdražeg mi poluotoka, a znači: ne znam, možda, nisam siguran, nije me briga, nije moj problem, možda ćemo razgovarati, možda nećemo razgovarati…
Našlo bi se još stotinjak značenja koja pokriva ova jednosložna riječ od dva grafema.
Konkurirati joj može samo: “Ala, šu!”, tj. hoćemo li, gotovo je, idite brzo odavde, oslobodi mjesta, ulazite brže, završite… Ali “bo” mi je najdraža. Zašto? – Bo!
Uh! Približavam se svom maksimumu riječi za jedan tekst, a temu još ni najavila nisam. Naime, htjela sam pisati o očekivanjima od nove godine i razočaranjima koja vrlo brzo uslijede. Veljača je pa sam već u drugoj fazi – fazi razočaranja. Malo sam prestara i za jedno i za drugo. To je više za mlade ljude. Ja bih konačno trebala shvatiti da je za neke stvari u nekim godinama prekasno. Za koje? – Bo, tj. tko će sad navoditi. Prekasno je.
Idem u krevet pjevušeći:
“Ale, ale,
Demo,demo.
Ala šu, šu, šu,
Ćemo, ćemo.”
P.S.
Skoro sam zaboravila spomenuti najdražu mi sintagmu: “Ćemo, ben!”
Ako u Istri na svoje pitanje dobijete ovaj odgovor, zapravo su vam rekli: nećemo nikad. Izraz koji u doslovnom prijevodu znači: “hoćemo, dobro”, koristi se u svom metaforičkom značenju.
Upravo me ukućani kritiziraju što sam satima zaokupljena računalom i pisanjem. Upozoravaju me da postoje i kućanski poslovi te da se malo pozabavim njima. Pogleda prikovanog za tastaturu, rekla sam: “ Ću, ben!”
Napisala Snježana Akrap-Sušac
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!