Nije sigurna u kojem ga je trenutku prestala voljeti. Pokušavala se sjetiti kada se oceanska boja njegovih očiju; ona posebna plava koju viđaš na otvorenom moru gdje su dubine najveće i najopasnije; pretvorila u petrolejsku vodu stajaćicu, vazda tmurnu i nedokučivu. Razmišljala je guleći odsutno lak sa noktiju, istih onih kojima mu je u noćima poput ove prelazila preko udubine potiljka i grizla gola ramena okusa borovine i duhana.
Nekad je bila lijepa. I ona i njihova ljubav.
Onako hitra, nesputana i nagla. Svaki je trenutak bio pravi, dolazio nenadan i snažan kao ljetna oluja. Sada se vuče sporo, skupljajući tmaste oblake na horizontu, onakve koji zaklanjaju sunce i bacaju sjene u kutove soba čineći ih mračnima i uskima. Tada čekaju, i on i ona. Čekaju taj tren, nabor u vremenu; tu oluju koja će ih ponovo pokrenuti i preokrenuti u strasti i mladosti, ali ona ne dolazi.
Samo visi onkraj obzorja, a ako i stigne, donese tek kišu koja kaplje danima, mlaka i dosadna. Ispire zaostala zrnca jutarnjih nježnosti, čestice sanjivih poljubaca pod zgužvanim plahtama, ostavljajući tek sterilnusobu i bezličnu postelju na kojoj blijede obrisi nekoć isprepletenih tijela. Nesvjesno poravna prekrivač na njegovoj strani kreveta zaustavljajući pogled na crnoj vlasi njegove kose zapletenoj u šare jastuka.
Uvijek se pitala kako je moguće da ti nedostaje netko čiji dah osjećaš na vlastitom obrazu, čije prisustvo je toliko stalno da ga gotovo i ne primjećuješ?
Kako je moguće da, gledajući u poznato lice, ne pronalaziš na njemu ono zbog čega si nekada gubila razum od ljubavi? U tim trenucima poželi mu zguliti kožu sa obraza, ruku, grudi; preokrenuti mu kožu i zaroniti u svaku kaplju krvi ne bi li pronašla onog muškarca kojeg je voljela. Poželi rovati po njegovoj nutrini, duboko do srca uz čije je otkucaje nekada snivala, pulsirala kao da nema vlastitog tijela i identiteta; samo da otjera zauvijek tog stranca s kojim dijeli sve osim ljubavi. Ali boji se. Plaši je ono što bi pronašla. Užasava se praznine koju više ne može popuniti njegov osmijeh, jer je postao tek grimasa; odraz emocije koje već dugo nema.
Što bi se dogodilo kada bi otišla? Napustila zauvijek taj grad bez ljubavi, spakirala kofere i zablude, odbacila balast tišine i čekanja nečeg što je već odavno otputovalo u zaborav. Što je to što ju veže, drži za ruke i noge vukući je ispod površine? Nije bila sigurna. Pretpostavljala je kako se na neke stvari jednostavno navikneš, kao na udobne papuče ili stari naslonjač. Znaš da su pohabane, dotrajale, da više ne služe svrsi, no držiš ih uz sebe poput kakvog talismana, zečje šapice koja već odavno ne donosi sreću. Tek su stvari bez značenja, koje premještaš po ladicama i premećeš po rukama.
Njihova je ljubav postala ta stvar. Pretvorila se u nijeme stranice albuma s kojih se smiješe neki nepoznati ljudi, automatski poljubac u kut usana prije odlaska na posao, gašenje svjetla prije počinka kako bi svatko gledao u svoj komadić mraka razmišljajući kako je nekoć tama značila uranjanje u strast, a danas je tek utapanje u osamljenosti.
Olako su rekli zauvijek, shvatila je. Jer, na ljubav se ne kune. Ne potpisuje se.
Ona se živi, iz dana u dan. Iz sata u sat. Ljubav se hrani nama, ne mi ljubavlju. Iscrpljuje nas, prazni i iznova ispunjava. Ona je mjesečeva mijena i sunčev sat. Ona je plima koja nadire i oseka koja odnosi. Ona je početak i kraj. Ona je alfa mužjak i gordi matrijarh. Ona je okrutnost zime i lijenost ljeta. Ona je sve što želimo i ništa što smo htjeli. Ona je prva i posljednja. Ona je mnogo toga i ništa od svega. Ona je neustrašiva i plaha. Ona je besmrtna i nanovo rađajuća.
Ali nikada nije navika. Jer, samo tada prestaje.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.