„Dođete kući, skuhate kavu, sjednete u fotelju, a oko vas tišina. I svatko sam bira što je to – samoća ili sloboda.“
Ne znam zašto bi jedno isključivalo drugo. Znati i moći iskoristiti sat, dva ili dan u društvu samoga sebe, sabrati misli i posložiti pijune te partije šaha koja se neprestano odvija u našoj glavi, za mene je uvijek bio prijeko potrebno vrijeme.
Svakog smo trenutka na nekakvom potezu, stalno promišljamo, stalno smo na oprezu. I u svim tim srazovima ponekad je potrebna ta oslobađajuća samoća kako bismo uvijek nanovo spoznali tko smo, kamo idemo, jesmo li u stanju trpjeti sami sebe kako bismo se naučili toleranciji prema drugima.
Moj je otac često znao reći kako je bolje biti sam nego u lošem društvu i ta me njegova rečenica prati više od dvadeset godina, svakom me godinom uvjeravajući sve više u svoju istinitost. I upravo stoga do dana današnjeg nikada nisam razumjela ljude koji traže društvo radi društva. Onako da „ubiju vrijeme“ u besmislenom čavrljanju (u kojem najčešće od pet osoba na kavi, njih četiri gledaju u mobitel) ili, još gore, u besmislenoj vezi.
Poznajem mnogo takvih ljudi, nažalost, a svačije se obrazloženje te „gladi“ za društvom svodi na dosadu i strah od samoće. No, ono što mnogi miješaju sa samoćom jest usamljenost. A usamljenosti je svejedno koliko je ljudi oko vas.
Zapravo, usamljenost i jest najokrutnija kada ste u mnoštvu.
Što je veće društvo, i ona raste, jer tek tada shvaćamo kako se te praznine u nama ne mogu ispuniti drugim ljudima, tuđim čavrljanjem, tuđim smijehom, petom kavom. Družimo se kako bi nam vrijeme brže prolazilo, kako bismo osjećali da nekamo pripadamo, da smo dio cjeline, a zapravo smo poput onih komada slagalice koji uvijek ostaju posljednji, jer nekako nikamo ne pašu. Samo nismo cjeloviti, pa niti ne možemo s drugima činiti cjelinu.
Možda je društvo samog sebe najzahtjevnije društvo. Ono koje traži polaganje računa, suočavanje sa vlastitim strahovima, otkrivanje onog tko smo uistinu i što želimo od sebe i drugih. Jer, svi težimo pripadanju i prihvaćanju. No, ako ne prihvaćamo same sebe, ne možemo isto očekivati od drugih. Možemo se „šlepati“ uz nekoga, no kod kuće će nas uvijek čekati naše „ja“.
Nemojte me krivo shvatiti, ja volim ljude. Volim imati podršku prijatelja, rame na koje ću nasloniti glavu kad breme života postane preteško. Volim otkrivati sve one načine na koje se oplemenjujemo međusobnim druženjem, razgovorima, spoznajama.
Trebam društvo zato što volim ljude.
Uživam u našim različitostima, razmjenama mišljenja, zajedničkom smijehu. Nisu mi potrebni da me učine potpunom. Jednostavno ih volim. U trebanje, naime, ne vjerujem ako dolazi ispred ljubavi.
Mnogi od nas vole društvo samo zato što trebaju ljude. I u tome je sva razlika. Njima će dolazak u prazan stan uvijek predstavljati samoću, jer su se povlastice slobode boravka u vlastitom društvu svojevoljno lišili. Zašto, tko li će znati. Možda je krivo društvo koje zatire individualnost, u kojem je sve serijski, u kojem je sve ukalupljeno, u kojem ne postojiš ako nisi cio općeprihvaćene cjeline.
Pa kad na kraju dana staneš pred zrcalo, obaraš pogled, jer osjećaš nelagodu boraviti sa tim strancem ispred tebe. No, zagledaj se u njegove oči. Možda on zna kako je samoća precijenjena, kako se, dok se rađaš i umireš sam, u međuvremenu odvija život koji pripada samo nama. U njemu biramo tko ćemo biti, koga ćemo voljeti, a stalna potreba bijega od samoće učinit će nas njezinim robom.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
