Prije par dana sam napravila Instagram. Sviđa mi se taj šareni nasmijani svijet. Svi su lijepi zgodni,nasmijani…Toliko drag svijet i stalno si govore kako su sexy, ovi drugi se slijede (malo jezivo zvuči nek izmisle novu riječ). Cure su sve do kraja sređene i izgledaju kao da su sišle s cosmopolitan naslovnice… Frajeri ih izravno slijede i da… zbilja cool svijet. Skinem se s Instagrama i povirim u realnost. Ništa. Nema nikog oko mene da mi pohvali frizuru, nitko mi ne kaže “o jbt full si zgodna” čak me nitko ni ne slijedi. Ja sam razočarana. Gdje je nestao onaj cool Instagram svijet? Gdje su oni komplimenti i fanovi?
Zašto je samo nasmijan onaj političar na plakatuuuu?… Dobrodošla u stvarnost. Ovo je planeta mrkih, ravnodušnih duhova s ljudskim tijelom. Nema ovdje osmijeha. Nema ovdje pozdrava. Nitko te ovdje ne želi primijetit. Josipa ti naivna odrasla djevojčice, prihvati više da bolje svijet vidi slijepi čovjek, otvorenog srca od svih nas skupa. Vidimo ono što želimo vidjeti… sve ostalo je tuđi problem. Zadnji osmijeh (osim onog na ulici nasmijanog političara, koji visi na zidu stare zgrade) bio je u srijedu u bolnici. Ne – ne od doktora, niti sestre…
S prijateljicom sam otišla u posjet njenoj mami. Odjel kardiologije. Njenu mamu su premjestili pa smo fulale 5 soba. Svaki put kada bi ušle u sobu dočekao bi nas najmanje jedan osmijeh. Jedan lijepi srčani (Marko ironično zar ne) osmijeh. Na svako naše “Joj oprostite” dobile bi ljubazno “nema veze cure” i iskreni osmijeh starijih ljudi.(Znaš oni što im žugamo na semaforu). Koliko god se trudila rastopilo bi me. Ti ljudi koji će tu ostati možda do zadnjeg udaha, pružaju najljepši osmijeh. U sobi njene mame sam čula najživotnije riječi (ok Ana znam da ta riječ zapravo ne postoji al’ kužiš što hoću reći).
Vratila sam se doma slomljena. Zašto mi nečiji (možda iz pristojnosti) osmijeh toliko znači? Zar smo došli do toga da nam je čudno kada se netko smije? Kako tužan svijet, kada je osmijeh čudo… zašto se svi ne smiju? Zašto su zahvalniji bolesni od nas zdravih? Zašto nisu ljudi onako dragi kao na nekom Instagramu? Zašto nas nesreća tek spaja, kada možemo uvijek biti povezani? Zašto se dovodimo do toga??
Zar nije osmijeh najljepši ukras na svakom od nas? I svima nam dobro stoji. Zašto se ne smijemo češće? Zašto nismo svaki dan ljubazni i ne poklonimo bar onaj namješteni (k’o na Instagramu) osmijeh i možda tako nekom uljepšamo dan?
Marko vjerujem da me čitaš do kraja. Imam zadatak za tebe… ne vrti glavom nije teško. Štoviše (kako se ovo piše) lakši je od testa iz prirode i društva. Popravi danas Ani/mami/frendu/susjedi/meni ponedjeljak. Daj joj osmijeh/kompliment/lijepu riječ/čokoladu, tek tako. A vi ostali? Nazovite dragu osobu i povedite u šetnju. Pobjedite rutinu i ponedjeljak i kišu i ravnodušnost samo jednim običnim osmijehom.
Budimo danas kao neki dragi ljudi na kardiologiji, koji osmijehom pobjeđuju onaj miris starih zidova i zadnjih udaha… I ja ću danas vama pokloniti osmijeh i uvjeriti da postojim. 🙂
Josipa Milas
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!