Često slušam o srodnim dušama, o tome kako se dvoje ljudi pogleda, protrne, pomakne Zemlju iz njezine osi, zaiskri jače od zvjezdane eksplozije i zna. Pouzdano zna kako je baš to njihova izgubljena polovica, davno otkinuti komadić njihova bića, onaj koji je prošlim i sadašnjim životima lutao nebeskim prostranstvima u pustom očaju da će zauvijek zdvajati tako obogaljen i nepotpun. Istina je, međutim, nešto drukčija. I suprotna.
Svemirskim prostranstvima doista lutaju bića, no ona posve cjelovita, stvorena od krvi i mesa, „obogaljena“ isključivo ljudskom i prizemnom potrebom za bliskošću i ljubavlju. Trenutak u kojemu ostaju uskraćenima za komadić vlastita bića onaj je u kojemu shvate kako je priča o srodnim dušama tek mit.
Trenutak u kojem im tuđa izdaja, prijevara, smrt ljubavi za kojom su toliko čeznuli, otima djelić srca ili razuma (onoga čega su se prvoga odrekli u ime ljubavi, jer uvijek se odričemo, čak i kada toga nismo svjesni), trenutak je u kojem su doista obogaljeni, nepotpuni.
Sa svakom se, naime, novom ljubavlju srce pomalo troši; truse se sa njega sitni komadi, kao kad lupnete porculan o kakvu tvrdu površinu, pa se sa njega otkrhne jedan djelić. Nikad ga ne pokupimo, ne pometemo onako kako bi pomeli polomljenu ručku bakinog porculanskog tanjura. Često čak niti ne primijetimo te komadiće; netko drugi nagazi na njih ili na njih stanemo mi sami. Slučajno ili namjerno ih dodatno smrvimo i nema ih više. Znamo kako nam nešto nedostaje, ali više ne možemo zamisliti kakav je oblik imalo. Ne možemo se sjetiti je li to služilo nama ili smo mi tome bili sluge. Krenemo dalje.
U potrazi za ljubavlju
Na lutanja u potrazi za ljubavlju osuđeni smo od trenutka rođenja. Nema tu mnogo patetike, jednostavno nam naš genetski kod nalaže da, iako preživljavamo od posve prizemnih i nasušnih stvari poput kruha i vode, zapravo živimo za zagrljaj prije spavanja, poljubac nakon buđenja, zajedničke bore smijalice, tišine pune riječi. Hrana će nam dati energiju, voda i zrak dat će nam živjeti, no ljubav će nam dati razlog. Razlog da i dalje lutamo, dok ne naiđemo na dušu koja će s nama lutati u istom smjeru. Dušu koja ne dolazi kao izgubljena polovica, već kao pronađena cjelina.
Posve je izvjesno kako ta duša neće biti savršeno izrezani dio slagalice naše vlastite, fragment koji se samo čeka uklopiti u svaki utor našeg bića, kliknuti i zatvoriti krug tog dugog traženja. Takve duše uglavnom dolaze s licem kakvo nismo zamišljali, one su neizbrušeni dijamanti, svijet za sebe koji tek čeka susresti naš, jednako neizbrušen i nesavršen. Čeka duge razgovore, odmjeravanje snaga, preispitivanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, uranjanje u neromantiku svakodnevice – „mljackaš dok jedeš, srčeš juhu, nikada ne zatvaraš tubu paste za zube, grizeš nokte, nikada ne stižeš na vrijeme…“
Duše procjenjuju rizike i koristi, drže se rezervirano, pa onda svakih pet minuta provjeravaju imaju li propušten poziv, uvjeravaju sebe kako će prvo razmišljati, pa tek onda osjećati, plaši ih razgovarati o budućnosti, a budućnost je jedino o čemu razmišljaju. I onda se negdje iz te bujice odvoji rukavac mirne vode, one toliko bistre da joj vidiš dno metrima duboko i duše se srode.
Mirna luka
Baš tu, u toj tišini usred divljih brzaca dvojbi i istraživanja, dvije duše, svaka cjelina i svijet za sebe, odluče udružiti svoje različitosti, gledati u istom smjeru drukčijim očima. Svemir se ne zatrese pri takvim susretima, Zemlja se i dalje vrti podložna prirodnim, ne čovječjim zakonima, samo se jedan put lutanja više ne račva. Srastao je, baš kao i duše kojima pripada, u jednu stazu.
Ne vjerujem u srodne duše. Vjerujem u duše koje se srode.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
