Kad udare otrovna vremena i otrovni ljudi, ti za početak skuhaj kavu, uhvati čvrsto s oba dlana vruću šalicu. Zastani. Osjeti miris. Zadrži dah. Uživaj u trenutku. Ne prekidaj ga.
Ne otvaraj Facebook. Ne čitaj o inflaciji, recesiji, ratu. O plastičnim operacijama i reality-ma. Ne čitaj o tuđim prevarama i razvodima. Ne razmišljaj, kako je sve što si mislila da je pravo otišlo u krivo.
Ne razmišljaj o zlim ljudima. Zavidnim. Nadrkanim. Sitnim. O onima s figom u džepu. Koji se kite tuđim perjem. O bijednicima s maskom i bez nje.
Ne razmišljaj o tome kako nade nema.
Nade ima!
Ima. Dok je onih čistog srca. Iskrenog osmjeha. Onih s kojima plačeš od smijeha.
Onih koji ne pitaju; “Kako si?”, tek tako, reda radi. Koji te slušaju. Osjete. Bez riječi, grle. Onih koji te znaju, a svejedno vole. Koji ne pobjegnu kad upadneš u govna.
Onih koji zakorače skupa s tobom u njih, uhvate čvrsto i vuku… uporno i uporno i uporno, dok ne izađete i ne padnete, onako smrdljivi, zajedno na dupe od umora. S nogama izmazanim do koljena, ali lica razvučena u osmijeh. Nasmijana.
Kad udare otrovna vremena i otrovni ljudi, uzmi tu šalicu kave, stani s njom ispred ormara, izvuci najbolju haljinu, najcrveniji ruž, nasmij se najiskrenije što možeš. I kreni. Pusti da ti zrak, koji miriše na jesen, razbistri glavu.
I rasti. U nešto bolje. Iskrenije. Zahvalnije. Zadovoljnije. Sretnije.
Ne daj nebitnima da ti maknu osmijeh s lica. Da te u svoje uvjere. Ne daj im da te paraliziraju strahom. Da zbog njih pogneš glavu. Ušutiš.
Pusti mozak da odmori. Ne moraš ni ti baš sve i baš uvijek primijetiti, analizirati, oduzimati i zbrajati.
Slušaj svoje srce.
Budi iskrena!
Maštaj!
Sanjaj.
Ti znaš, sretna si.
