Onda kad mi se čini da je svijet otišao u 3 materine, da su ljudi postali površni… Da generaliziraju, osuđuju na prvu. Bez razmišljanja. Na osnovu tračeva i zlobnih ogovaranja. Odbacuju prije upoznavanja.
Da “znaju najbolje” i onda, kada je na prvu vidljivo, da mozak baš i ne troše. Da savjetuju kakvu dužinu suknje trebaš nositi, kako se šminkati, kada se udati, koliko djece roditi i kako ih odgajati, gdje se zaposliti, koliku plaću trebaš imati, na što je trošiti…
Da misle da su bolji od tebe, od mene, od njega, od svih… Da su bolji radnici, partneri, prijatelji, roditelji, vozači, sportaši… da je njihov suprug bolji, njihovo dijete uspješnije, njihova frizura urednija.
Onda kad mi se čini da su ljudi postali licemjerni. Da za njih vrijedi jedno, za sve ostale drugo. Da ne prakticiraju ono što pričaju. Da tebi govore jedno, meni nešto što s tim nikakve veze nema. Da ti se smješkaju u lice, a zabijaju noževe u leđa. Da traže pomoć pa kad je dobiju, više te ne poznaju. Da su “uzorni vjernici”, da se mole u crkvi, a van nje svih ogovaraju. Druge vrijeđaju.
Da su postali ljubomorni. Da žive tuđe živote, a svoj još nisu ostvarili.
Da rade od sebe žrtve. Da konstantno zanovijetaju, gunđaju, cendraju i nariču… da očekuju da ih se žali. I da tako privlače pažnju.
Da su postali lijeni. Da žive na tuđoj grbači, kupe tuđe zasluge i tuđu slavu. Da iskoriste pa zgaze. Beskrupulozno, surovo i nemilosrdno.
Da ne znaju priznati grešku. Reći: “Oprosti!”
Krenuli bi ispočetka, a ne bi popravljali što su razbili, ne bi priznali, ne bi se pokajali. I vjerojatno bi sve opet ponovili.
E baš onda kad mi se čini da je svijet otišao u 3 materine, baš onda me demantiraju i vidim da nije do ljudi, nego do čovjeka.
Uvijek je do čovjeka
Kupovala sam Franu tuš za likovni. Sjela u auto i… ništa… okrenem još jednom ključ. Opet ništa. Milijun računica mi je prozujalo kroz glavu. Hrpa troškova i ovaj koji mi ne treba.
Digla sam haubu i čekala tatu da donese kablove za akumulator.
“Akumulator?” upitao je mlađahni zaštitar.
“Nadam se!”
Radio je kao mehaničar, kaže.
“Pričekajte sekundu!”
“Nije da imam izbora!” nasmijala sam se, iako mi nije bilo do smijanja.
Parkirao je svoj auto pored mog. Izvukao iz auta laptop, spojio na njega moj auto, provjerio akumulator (trajno ispražnjen), otkrio usput da imam problem sa strujom lijevog stražnjeg žmigavca…
Iako mu je završila smjena, pričekao je da moj otac kupi akumulator, promijenio ga i jedva pristao da mu ostavim novac “za kavu”.
Do čovjeka je!
….
Gledam već neko vrijeme, narukvicu koja mi “ne treba”. Lijepa je pa svako toliko, zastanem kod izloga. Ali Franu treba trenirka. Hana je krenula na fax. Treba uzeti drva…
U ponedjeljak mi je bio rođendan. Fran mi je, nasmijan i sretniji nego ikad prije, pružio vrećicu. Prepoznala sam logo. Drhtavih ruku sam odvezala crnu mašnu i otvorila okruglu kutiju.
“Znam da ti je tata kupio poklon, ali i ja sam htio. Skupljao sam, mama! Je l ‘ti lijepa?!”
❤
…
Sjedila sam na klupi i gledala klince kako igraju nogomet. Dječak s Downovim sindromom je htio bacati loptu u koš. Nisu mu dali. Baš kad sam htjela nešto reći, čujem:
“Želiš li s nama igrati nogomet?”
🙂
…
Završavala sam važnu kalkulaciju. Bilo je već 16. Nisam ju tražila, kolegica je nazvala muža da skupi djecu i ostala sa mnom.
…
Bila sam vani. Na stolu, na balkonu, sam našla nekoliko tegli bratovog domaćeg ajvara.
…
Uzmem mobitel. Nepročitana poruka:
Hvala ti na nesebičnoj podršci i razumjevanju! Ti si toliko divno biće da je to čudo.
❤ 🙂
Vjeruj mi, uvijek je do čovjeka
Onda kad ti se čini da je svijet otišao u 3 materine, treba pogledati u njih. U one koji ti daju vjeru. Koji te uče da budeš bolji, koji ti daju snagu, koji se vesele s tobom i zbog tebe. Koji se iskreno smiju, osmijehom te hrane. Zbog kojih se smiješ.
Zbog kojih ćeš vidjeti da je ovo sasvim o.k. mjesto za život, u kojem si ti sretan i zadovoljan čovjek, bez obzira na one koji svoje praznine pune mržnjom, netrpeljivosti i zlobom.
Samo trebaš odlučiti, kamo ćeš usmjeriti pogled.
