Iz mračne šume odjeknuo je poznat glas:
»Stanite! Vratio sam se!«
Jež je ponovno stajao ispred cijelog društva.
»Mališa, moraš krenuti ako misliš uhvatiti mamu i tatu«, kaže Dora sa suzom u plavetnom oku.
»Samo još malo«, uzvrati jež. »Ne mogu vas samo tako napustiti. Hvala vam. Svima vam hvala.«
Ekipa je bila na rubu plača.
»Hvala ti, Djetlić Elvis, što si mi pjevao i zvao životinje u pomoć. Hvala, Zeko Zelenko, na svemu što si mi ispričao i pozvao dabra. Dabar Hrabar, hvala ti za sav strah koji si morao pretrpjeti zbog mene i hvala što si me upoznao sa Srnom Dorom. Hvala Dori što je dovela medu, a mravima, čijih se imena ne mogu sjetiti, hvala na putu koji su mi pokazali. Bez Sove Sofije bih se sigurno opet izgubio – hvala ti. I hvala tebi, Medvjede Mrki, što si pojeo krušku sa mojih leđa. A i za jučer, jer da nisi plesao svega ovog ne bi bilo, pa vas ne bih niti upoznao. Ovo mi je najljepši dan u životu, dobio sam najbolje prijatelje na svijetu! Hvala vam svima…«
Nije trebao više ništa reći. Svi su skočili na njega i stali ga grliti i pozdravljati se s njim. Od silne ljubavi mali jež je gotovo ostao bez zraka, no nije mu smetalo.
Uskoro je drugi puta otišao ostavljajući svoje nove prijatelje.
Mali, bezimeni ježić se hrabro probijao kroz šumu trčeći od jedne do druge krijesnice prema velikom hrastu. Za to vrijeme, životinje su ispod stabla kruške sve teže uspijevale zadržati suze. Zelenku su jako svjetlucale zelene oči, Elvis je kašljucao kao da pročišćava grlo, a Hrabar tiho šmrcao.
»BUUUAAAHHH!!!«
Medvjed Mrki je počeo tuliti i plakati kao nikad do sad. I ubrzo su svi plakali, ali bile su to suze radosnice. Sve su životinje bile duboko ganute i sretne, jer dobile su novog, dobrog prijatelja. A to što on još nije imao ime, nije dugo trajalo. Jednoglasno se dogovore i daju ježiću jedino moguće ime koje su mu mogli dati.
- NAŠ JE JUNAK I PRIJE ZIME
DOBIO SVOJE VLASTITO IME
I tako je ježić sa imenom i bez kruške na leđima jurio prema hrastu pozdravljajući svaku krijesnicu pokraj koje je prošao. A kad je zahvalio posljednjoj, ispod ogromnog drveta mu se ukažu dvije dobro poznate sjene.
»Mama! Tata! Evo meee!!!«
Teško je reći tko je bio sretniji: mali ježić ili njegovi roditelji. Nije bilo važno – obitelj je ponovno bila na okupu. Dugo su stajali čvrsto zagrljeni ispod velikog hrasta, sve dok nisu odlučili poći u svoj dom.
Mali jež im je cijelim putem prepričavao svoje dogodovštine, a roditelji su ga u čudu slušali. I da, više nisu morali razmišljati o imenu koje će dati mališanu. Mali jež je postao vrlo čuven zbog svega što mu se u jednom danu dogodilo, pa su svi znali da se zove – Kruška.
I prije no što je noć sasvim pala na šumu, Ježić Kruška i njegovi roditelji stigoše do svog brloga u kojem će sretno provesti cijelu zimu.
A ako vas netko upita zašto se jež zove baš Kruška, samo mu ispričajte ovu priču:
Bila je kasna jesen i sunce je svojim prvim zrakama nježno budilo šumu, još uvijek umornu od kiše što je padala cijelu noć…
Sven Hrastnik
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!