Ako ste vlasnica mačke, znate da nijedan odlazak iz kuće ne prolazi bez njezina pomalo osuđujućeg pogleda. Znate onaj pogled – mješavina “opet me ostavljaš samu u ovoj pustoši” i “nemoj zaboraviti hranu, ljudska zloćo”. Ali što zapravo prolazi kroz njezinu glavu kad zatvorite vrata? Osjeća li se napušteno? Ili se samo udobno protegne i pomisli: “napokon malo mira.” Odgovor, kao i kod svega mačjeg glasi: ovisi o karakteru dame s brkovima.
Rutina je sveta (i točka.)
Mačke su mala bića rutine i obožavaju predvidljivost. Ako svakog jutra u isto vrijeme izlazite iz stana, one vrlo brzo nauče: to je vrijeme kad njihova “ljudska mačka” ide u lov.
Da, baš tako. U njihovom umu vi niste menadžerica, grafička dizajnerica ili učiteljica – vi ste lovac koji ide osigurati plijen (čitaj: vrećice pune hrane iz dućana).
Zato kad im poremetite raspored – kad zakasnite kući ili se ne vratite onako kako inače radite – one to osjete.
I ne, ne “ljute” se na vas. One su jednostavno zbunjene. Njihov svijet ima svoj red. Ako nešto ne štima, može se pojaviti i blaga tjeskoba. (Da, mace znaju imati mini panične napade kad vas nema predugo – samo to skrivaju bolje od nas.)
Kad dođete doma, one vas procjenjuju
Znaš ono kad te dočekaju na vratima, njuškaju svaku vrećicu, guraju njuškicu u torbu i ponašaju se kao da pregledavaju carinski paket?
To je zapravo njihov način da provjere – jesi li donijela plijen.
U njihovom svijetu, upravo si se vratila iz epskog lova po betonskoj džungli.
I ako si slučajno donijela tunu – bravo, kraljice!
Mačka je tada ponosna. Na tebe. Na vas kao tim. I da, zato se trlja o tvoje noge – to nije samo nježnost, to je i čestitka: “dobro si odradila teren, partnerice.”
Što one zapravo misle o nama?
Postoji mit da nas mace doživljavaju kao ogromne, nespretne mačke.
Ali novija istraživanja govore drugačije. One znaju da nismo iste vrste – ali nas i dalje vole.
Za njih smo nešto između mame, cimera i osobnog kuhara.
Iako, ruku na srce, u njihovim očima mi smo uvijek pomalo nespretniji član kućanstva.
Jer tko bi zdravog razuma bacao hranu u kantu dok je one pokušavaju izvući iz nje?
Kad ostanu same
Mačke nemaju unutarnje monologe kao mi – one ne razmišljaju: “Gdje je sad? Zašto nije poslala poruku? Je li s onom drugom mačkom?”
Njihov svijet je jednostavan. Kad ste vani, one spavaju, protežu se, promatraju ptice kroz prozor i povremeno bacaju pogled prema vratima – “još se nije vratila iz lova? dobro, imam vremena za još jedan san.”
I da, ponekad ih zaista preplavi lagana briga, ali samo dok ne čuju ključ u bravi.
Tad sve postaje jasno: lov je bio uspješan, plijen stiže, a njihova ljudska mačka ponovno je doma. Red je na njima da vas nagrade svojim veličanstvenim ignoriranjem – barem prvih pet minuta, čisto da znate tko je gazda.
U konačnici…
Možda nas ne razumiju onako kako bismo mi htjeli, ali vole nas na svoj, mačji način – tih, nepredvidljiv, ponekad pasivno-agresivan, ali beskrajno topao.
I kad vam se sljedeći put sklupča u krilu dok tipkate, sjetite se:
u njezinoj glavi vi ste junakinja koja svaki dan ide u lov i uvijek se vraća s plijenom.
A to je, priznajmo, prava ljubav – mačja verzija “sretno do kraja života”.
Ivana Matas, rođena u Splitu, gdje odrasta i školuje se, po struci diplomirana pravnica, voli pisati, voli životinje, voli zdrav život i kvalitetnu zdravu prehranu te je svoju ljubav prema zdravom životu spojila u jedno i krenula pisati članke na temu zdravlja.
