Mjeseci su brzo prolazili i snijeg se u dalekoj šumi već odavno otopio. Borovi su razmetljivo širili svoj zavodljiv miris, a na šumsko tlo pobacaše brojne češere raznih oblika. Posred šume smjestilo se usko i plitko jezero koje više nije bilo prekriveno ledom, na veliku žalost djece koja su cijele dane provodila kližući se po njemu. No, to su brzo prežalili – sada je sa jezera dopirala još glasnija cika i graja jer su se djeca bezbrižno kupala u njemu.
Maleni ris više nije bio tako malen – izrastao je u prekrasnog i snažnog mačka koji je pucao od zdravlja. A sve je mogao zahvaliti jednoj curici sa crvenim loknama i njenoj brižnoj baki. Obje su ga spasile od okrutne sudbine i brinule se za njega usprkos svim nedaćama i u najvećoj tajnosti, što uopće nije bilo lako.
Najteže je bilo prvih dana kada ni djevojčica, ni baka, a niti ris nisu znali što im je za raditi i kako se ponašati. Sve je dodatno otežavao otac koji je baš tada bio kod kuće i koji nikako nije smio saznati za malog mačića. Srećom, on se nije razdvajao od svoje omiljene pljoske, pa nije bio ni svjestan stvari koje su se odvijale u kući.
Tih je dana risić dobivao mlijeko koje je djevojčica odvajala od sebe – u početku samo pola šalice, no ubrzo mu je prepuštala cijelu porciju. Kada to više nije bilo dovoljno, jeo je i juhu od povrća koju je baka fantastično kuhala. S vremenom je naučio jesti mahunarke od kojih je baka spremala gusta variva – najviše mu je godio grah, a najmanje mahune. No i njih je jeo. Meso nikad nije probao, jer su kokoši služile samo za nesenje jaja, ništa osim toga. A najviše od svega je obožavao mrkvu koju je s užitkom grickao oštrim i sjajnim očnjacima.
Kada je otac otputovao, sve je postalo puno lakše. Nestala je potreba za skrivanjem ispod omalenog kreveta i ris se mogao slobodno kretati po kolibi. Često se igrao s djevojčicom loveći se oko stola i skrivajući iza ormara, a igra je uvijek završila tako što bi ga djevojčica uzela u naručje i lagano češkala po vratu. Tada se iz kolibe moglo čuti zadovoljno glasanje mačka koji je preo. A njegova razigranost je najviše dolazila do izražaja u kasnim poslijepodnevnim satima kad je baka gotovo uvijek plela, a ris se neumorno igrao sa smotanim klupkom vune. To je, uostalom kao i svim mačkama, bila njegova omiljena igračka koju nije ispuštao iz šapa.
Skroman život nikom nije smetao jer su svi bili sretni i zadovoljni: ris je imao i više no što je trebao, djevojčica je napokon dobila silno željenog ljubimca unatoč strogoj očevoj zabrani koja se posebno odnosila na mačke, a baku je činilo sretnom što još nekome može kuhati. Čak su malom risu dali i ime: nazvali su ga po djedu kojeg se djevojčica vrlo slabo sjećala, ali je o njemu čula mnoge krasne priče. Neobična okolnost je bila ta što je djedovo ime upravo savršeno pristajalo – teško da postoji prikladnije ime za mladog risa. Od tada i nadalje, mačak koji je živio u kolibi sa djevojčicom i njenom bakom postao je poznat kao Boris. Ris Boris.
Sven Hrastnik
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!