Prvo poglavlje
I dok su crkvena zvona pozivala na molitvu Zdravo Marije, a svijet u svim svojim poslovima stajao sa poslom pa bilo to i pričanje starih žena koje su uzele za pravo da svojim godinama koje su imale na leđima komentiraju i uvode moral među mlađe žene, iako su one u svojoj mladoj nemoralnosti razljutile i samog Boga, te molili majku Isusa Nazarećanina za milost, mladi čovjek imenom Pavle za kojim su mnoge djevojke uzdisale, ali mu se ne odvažiše prići zbog prokletstva koje pade na njegov rod i dom, poče slati k vragu i cara i kondominij, majku, popa, Crkvu a narod se samo poče sablazniti, ne zbog njegovih riječi nego što je nakon 20 godina-progovorio!
Bijaše to proljeća 1913 godine. Pavle bijaše naočit mladić, plave kose, crnih očiju a ruku kao da je sam Golijat njegov najbliži rod. Težak život zadesi ovoga mladića, a on ga u šutnji prođe i na leđima iznese. Znaše Pavle više za zlo nego za dobro, ali ga stara Manda nauči da sve dolazi od Boga, i da sve ima svoje zašto.
I baš te godine, nastade velika pomutnja u Bosni i Hercegovini, a Pavle kao i svi dobi poziv generala Potioreka za hitno pridruživanje Austro-Ugarskoj vojsci. Nije Pavle baš bio naklonjen ni nadvojvodi Franji Ferdinadu, ali ni Osmanskom carstvu. Osmansko carstvo ga opeče zahvaljujući Ali-paši Rizvanbegoviću koji mu posiječe svu šumu i u bescjenje proda Dalmatincima i Talijanima, a Austro-Ugari što mu uzeše 10 000 forinta da se oslobodi kmetstva. I tako Pavle ne znajući koga da podrži pođe za savjetom stare Mande i podrži Crkvu i njeno mišljenje.
Rekoh da Pavlov život bijaše težak. A bijaše težak od samoga rođenja kada ga majka Ruža rodi sama, dok je njen muž Milan sjedio na stepeništu i molio Boga da se pri porođajnim mukama spomene Ruže i oslobodi ga velika križa što mu ga dade. Ruža bijaše troma i na oči vrlo ružna žena, jake ruke i duga jezika. Milana nije toliko koštao njen jezik koliko njezina ruka. Svaki dan mu davaše za pravo samo da joj služi, a da mu ne bi palo što drugo na pamet, znala ga je udariti sa onim što joj se nađe pri ruci. Tako Milan dobivaše i rukom, i motikom, kamenom ali šutaše i trpljaše.
Kao mladić, Milan je bio odan alkoholu i ženama. Svoje šale je smatrao najduhovitijima u cijelom pašaluku, a sebe neodoljivim i ženama privlačnim muškarcem. I sve to bješe istina. Imao je Milan i žena, i para. Ali ga opeče Ruža i to zauvijek. Zapazio Milan kako na vodi , Ivanka, kći mlinara Mate pere robu i, ni pet ni šest, upita je bili se udala za njega. Pristade ona bez pogovora, a on joj obeća tu večer doći po nju. Ivanka ispriča sve ocu, a on se razljuti i umalo je ne posla crnoj zemlji. Ali se dosjeti da Ružu neće baš tako lako udati, pa se dosjeti da mjesto Ivanke Milanu uvali Ružu. Cijeli se dan Ruža spremala za nenadanu udaju. Nakon mnogo godina oprala kosu i cijelo svoje tijelo. Nije ovako mirisala od kada ju je zadnji put pokojna majka okupala, a bilo to prije ravno deset godina. Stavi na glavu crnu koprenu i gledajući u vedro zvjezdano nebo počeka Milana. Milan u to vrijeme bijaše mladić i glasa i stasa ali budalaste pameti. Vrtio tamo gdje ni burgija neće. Znajući to Mate i očekivao je da Milan neće u kuću ući kao čovjek, nego da će ukrasti Ivanku da cijeli kotor priča. I ne prevari se. Uputi Ružu da kad Milan dođe i vidi je sa koprenom na glavi, ona samo kaže da je to zbog sela, da kažu, em što ju je ukrao ona pošla sa koprenom na glavi da se ne vidi vratiti odakle je pošla. Bojao se Mate da Ruža štogod ne zezne jer bila mutava do samih granica gluposti ljudskoga uma. I sve kako Mate zamisli, to Milan ostvari. Bijaše tu večer pun mjesec. Svaka se zvijezda vidjela, svaki kamen, svaka međa samo Ruža s koprenom na glavi pokvari cijelu večer. Cijela smutnja nastade prvo kada je Milan tražio Ružin prozor. Hodao oko kuće pa dobrih četvrt ure i nikako nije mogao nabasati. Vidio to Mate pa počeo Ružu premještati sa prozora na prozor neće li je Milan zapaziti. Na jedvite jade ugleda je Milan ali ispade da ju je ugledao na najvećem mogućem rastojanju od zemlje. Ove ljestve koje je donio bile kratke za dobar metar. Poveo Milan sa sobom starog Mijata i Iliju te oni počeli nabacivati ciglu da dignu koliko toliko ljestve od zemlje. I uspjeli nekako. Uspeo se Milan na ljestve, a kako je već počela zora da rudi, samo zgrabi Ružu za ruku, spusti je niz ljestve i bez ijedne riječi povede doma. Bijaše Ruži drago što je ništa ne upita jer bi se na samom izgovoru slova izdala, a Milan ništa ne posumnjaše jer bijaše toliko zaokupljen da dođe prije sunca. U Milanovoj kući bijaše se okupio pozamašan broj, kako seoskih tako i okolnih, lakrdijaša da pozdrave novu nevjestu. Bijaše to fešta za pamćenje, ali ne za dugo.
– Stani ti tu Ivanka, da te ja kako Bog zapovida najavim. Nećeš ti meni svakako ući u kuću.- reče Milan i uđe preko vrata. Posluša ga Ruža bez pogovora, znajući kada pređe prag da je stvar gotova. Ne može je vratiti jer tako nalaže običaj a ako je vrati sve joj svoje mora dati. Smirene duše sačeka Ruža da se Milan osramoti i da mu se lakrdijaštvo obije o glavu.
– Dragi moji prijatelji, evo dođe vrijeme da se i ja oženim. Moje imanje nije za baciti tako da iako grdne glave, dade mi se birati koju hoću i kada hoću. Zapade mi oko na Ivanku, najljepšu curu ovoga kotora a ni njoj ne bijaše mrsko znajući u kakvu kuću dolazi. Ovo što sam budala, očito joj ne smeta. A sada prijatelji ustanite i pozdravite nevjestu nad nevjestama, pozdravite moga oka zjenicu, novu domaćicu , ubrzo majčicu. Dignite visoko čaše, za nas, mladence Vaše. Živjeli.
Odzvoni cijelom kućom živjeli. Otvori Milan vrata, pusti ženu sa koprenom na glavi i reče:
– Majko, majčice evo ti nevjeste. Skini joj koprenu sa glave da zna tko je gazda dok si živa.
Dođe stara Ivuša do mlade, poljubi je preko koprene dva puta, kako stari običaj i nalaže te je tri puta okrenu kontra kazaljke na satu i naglo skine koprenu.
Nastade muk. Ruža bez ijednoga zuba u glavi, raskečila vilicu i smije se svima u facu. Milan kako ugleda, poče sjedati, ali promaši stolicu i ravno se strovali na pod. Ivuša se uhvatila zida i nije ga puštala do podneva. I onaj muk pretvori se u smijeh. Svi oni lakrdijaši počeli napuštati kuću da prvi uhvate muštuluka u selu. Milan samo spusti glavu na pod, a Ruža ni pet ni deset nego pope se uza stepenište i pođe u krevet. Na samom vrhu stepeništa okrenu se prema Milanu i Ivuši i reče:
– Ne bojte se, miraz će doći danas…
Nastavit će se…
Kupid
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!