Često ga sluša i gleda njegova mudra susjeda…

»Prekini već jednom«, javi se Sova Sofija sa susjednog stabla. »Toliko si glasan da mi ne pomaže ni spuštanje ušiju, još uvijek te čujem!«

Djetlić prestane pjevati, namjesti frizuru i kaže:

»Ali Sovo… Pa moje su pjesme tako lijepe, tako melodične, tako ugodne za uši… Ne shvaćam zašto ih uvijek spuštaš kada zapjevam.«

»Spuštam ih jer mi je priroda na taj način omogućila da ne čujem ono što ne želim čuti! Ali po zimi ni to ne pomaže, jednostavno si preglasan. A ja bih preko dana trebala spavati, no uz ovakvog susjeda to je nemoguće!«

»Pa ja sam uvijek mislio«, skrušeno uzvrati Elvis, »da ti uživaš u mojim pjesmama. Bio sam siguran da te uspavljuju. Na kraju krajeva, nema svatko povlasticu biti moj prvi susjed i slušati moje koncerte.«

Sova u čuđenju razrogači oči spremajući se svašta izgovoriti raspjevanom djetlu, no ipak se suzdrži. Znala je koliko Elvisu znači njegovo pjevanje, iako se to jedva moglo i nazvati pjevanjem. A kad netko toliko obožava nešto bez čega ne bi mogao živjeti, onda se isplati malo pretrpjeti radi njegove sreće.

»Imaš pravo«, kaže mu Sofija nakon što je sabrala misli, »ne smeta mi tvoje pjevanje. Hm… Čak i sasvim dobro pjevaš… Za pticu koja nije pjevica… Oprosti, trgnuo si me iz sna pa sam svašta rekla. A i smeta mi sva ova snježna bjelina, znaš da sam ja noćna ptica. Oprosti, slobodno nastavi.«

Djetlić ponosno uzdigne kljun, provuče pandžu jedne noge kroz gustu crnu krijestu i reče:

»Ovu iduću pjesmu posvećujem svojoj najdražoj susjedi i najboljoj prijateljici – Sovi Sofiji!«

I djetlić opet započne “pjevati”, a sova istovremeno zaklopi i oči i uši znajući da je čeka dug i naporan dan.

Sven Hrastnik

[email protected]