Koliko je istinito da se od umjetnosti ne može živjeti?
Dok sam bila u srednjoj školi mnogo prijateljica i prijatelja imalo je sukobe sa svojima doma, jer su se željeli baviti nečim od čega sutra, po onoj dobroj staroj poslovici, neće imati kruha. S obzirom da smo odrasli u drugačijoj generaciji od naših roditelja, baka i djedova, imamo neke nove pristupe životu te je vrlo teško pronaći balans unutar tog generacijskog jaza.
Današnje generacije mnogo više znaju kako iskoristiti svoje kvalitete.
Također, tehnologija je sa sobom donijela i brojne nove poslove o kojima prije nitko nije ni maštao. I tako, kada danas svojoj baki kažete da se bavite određenim čudotvornim poslom, postoji velika šansa da će vas pitati koji vam je zapravo pravi posao. Je li moguće da se bavite umjetnošću i da vam je to istovremeno pravi posao?
Čovjek ne može živjeti bez izražavanja svoje kreativnosti. Potrebno nam je da se igramo čak i kada odrastemo, ali često je to upravo ono čega se najprije i najlakše odričemo. Premda, život sam po se sebi nije ništa specifičnije od obične igre. No, većina ljudi i njega shvati suviše ozbiljno u nadi da ih čeka vječnost.
I onda odjednom dođe taj trenutak kada je vrijeme odlaska, a oni se pitaju gdje im je život nestao. Nigdje! Nije on nestao, nestalo je igre. Nestalo je krativnosti. Nestalo je umjetnosti!
Znači li to da umjetnici žive bolje od ljudi koji rade u korporacijama i imaju fiksno radno vrijeme? Ne nužno, no svakako žive ispunjenije. Ipak, još mi nismo došli do te razine vrednovanja umjetnosti da bi umjetnici zaista bili priznati kao ”pravi i ozbiljni” zaposlenici. Ipak su oni ”samo” zaposlenici Svemira.
Za življenje neobičnijeg stila života potrebno je mnogo više hrabrosti, jer najlakše je negdje se zaposliti (mnogi će ipak reći da je to negdje i nemoguće), ali živjeti iz dana u dan ili stvoriti nešto svoje, potez je na koji nisu spremni oni koji ne vjeruju. A upravo to i jest draž umjetnika. Oni vjeruju! Vjeruju u Svemir, Boga, Energiju ili neku drugu Silu. Vjeruju u bolje sutra. Vjeruju na kraju krajeva u sam život. Jer umjetnost jest život.
Pisci, plesači, glazbenici, glumci, slikari, fotografi, kreativni dizajneri, kuhari… Što bismo mi bez svih tih ljudi?
Ljudi koji crpe svoju kreativnost iz nečeg višeg, ulaze u dublje i neistražene dijelove sebe te nam nesebično daju komadić raja. Što bismo mi kada umjetnost ne bi postojala? Na kraju krajeva, što mi i radimo kada umjetnost ispari iz našeg života? I kako ju vratiti?
Sigurna sam da svatko za sebe zna koji mu je najomiljeniji oblik izražavanja te uz što može potpuno zaboraviti na vrijeme i nemir oko sebe. Samo se treba na vrijeme sjetiti vratit život u život.
