A znao sam da ne smijem…

Život je sve što se događa kada radiš druge planove. I to je fakat istina.  Puno puta mi je to dokazao. Misliš da si ti glavni narator, ali možda ipak i nisi.

Ja sam u zrelim četrdesetima. Sretno oženjen lijepom crnkom. Imamo troje prekrasne djece, dvije princeze i maloga princa. Imam solidan brak. Onakav o kojem često se priča. Dvanaest godina smo skupa, volimo se, poštujemo i često posvađamo. Svađe su uglavnom zbog gluposti. Taj dan je netko loše volje i samo treba razlog. Uzrok je uglavnom isti, novac, nervoza zbog posla gdje te netko razjebe i djeca koja taj dan ne daju ti mira. Seks je dobar… Dva puta tjedno u prosjeku. I često je to upražnjavanje (uglavnom mojih) potreba, ali zna se zalomiti onaj pravi, divlji, kada oboje u tom trenutku razbuktavamo vatru i uživamo kao što smo znali nekad, kad smo se upoznali, ali tad je ipak nekako drugačije jer nas iznenadi i naša tijela koja su ipak i starija nego prije, taj hormonski naboj više doživljavaju. E taj pravi seks te onda drži do sljedeće prilike i tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I ideš dalje… Život lagano teče. Stariš i često se pitaš da li je to sve sto ti je život namijenio i jesi li zadovoljan time. Volim ja svoju ženu, ali naravno da i pogledam druge plavuše, brinete, crnke… Pogledam kako im guza popunjava traperice, kako im grudi izbijaju iz košulje, kako im duge noge prekrivene kratkom suknjicom grabe cestom, kako im se njihove sočne usne lijepo smiješe. I sve je to lijepo, al’ na gledanju i ostane jer znam da ne smijem.

I onda, jednog dana, dogodi se taj jedinstveni zbunjujući Klik. Ulazim u tramvaj na svojoj stanici kao i svako radno jutro kad idem na posao. U to vrijeme u tramvaju nema gužve i uvijek vrijeme ubijam gledajući. Tražim zgodne komade da si malo začinim jutro. I tada mi se pogled susretne sa Njom.

Oboje smo spustili pogled u istom trenu kada smo se vidjeli. U meni neka toplina i uznemirenost. Počnem se nervozno migoljiti. Ali ipak opet dižem pogled i gledam je. U istom trenu ona mene pogleda. Opet spuštamo pogled. Pa što mi je? Kao da sam neki školarac… Ne mogu gledati odraslu ženu. Ali kako sam ja sebi ipak kao neki frajer dižem pogled i rekoh sad ću te gledati da znaš. I znala je i kao da je uživala u tome. Bila je  plavuša, prekrasnih plavih očiju, punih usana koje bih tako rado ljubio, u  žutoj košulji iz kojih su se nazirale lijepe bujne grudi. Guza, onako obla kruškolika, koja joj je naprosto iskakala iz crnih poslovnih hlača koje su se spuštale prema štiklicama koje su odavale tu dodatnu gracioznost. Bila je upravo ono sto tražim na ženi.

Ne znam sta mi se desilo, ali upijao sam ju pogledom i nije me više bilo briga da li kuži da ju gledam. A iskreno nije ni njoj smetalo da ju odmjeravam. Dapače, i ona je svako malo tražila razlog da pogleda u
mom smjeru. Na svakoj stanici sam se molio samo da ne izađe, da je mogu gledati i dalje. Zamišljao sam šta bih joj sve želio raditi,  kako bih ju ljubio po cijelom tijelu, kako bih joj razderao tu košulju i obljubio
grudi, zgrabio čvrsto za guzu, privukao ju sebi i ljubio te sočne fine usne… Uf, bio sam gotov. Nisam ni skužio da su mi hlače postale uske od reakcije koju sam dobio. Sve sam to istinski htio… A znao sam da ne smijem.

I onda je izašla na mojoj predzadnjoj stanici, a ja u šoku od svih reakcija i bure misli u glavi, nisam otišao za njom. Pogledala me na vratima i kao da je htjela da izađem za njom i da joj pristupim. Pogledi su nam se stopili i tužno razdvojili.

Izašla je, a ja, mulac sam ostao unutra gledajući ju kroz prozor i ljuteći se na sebe kako sam propustio priliku koja se pruža rijetko u životu i pitajući se šta bi se iz toga izrodilo. Ali to neću znati, jer sam se ustrtario. Tješio sam se da ipak je tako i bolje jer kao da sam se zaljubio. A znao sam da ne smijem…
No, istina je da nisam znao šta mi život dalje u ovoj priči nosi…

Mr. Black