Ljeto! Ugodnih 39 u hladu. Cvrčci na najjače. Miris kreme za sunčanje, pomiješan s mirisom soli! Najdraža plaža! Pivica nakon kupanja, s pogledom na najljepši zalazak sunca! Volim! Znam, nekima smeta vrućina. Zbog tlaka, hormona, srca, živaca. Neki se uzrujaju na gužve u prometu ili trgovini. Neke izludi spora usluga u ugostiteljskim objektima! Srećom ne spadam u takve!
Ipak, ima nešto što mi kvari ljetnu idilu. Nešto što mi automatski izazove osip. Digne, inače poprilično niski tlak. Članci, o manjku radne snage u ugostiteljstvu i hotelijerstvu. O upitnoj kvaliteti onih koji se prijave na oglase za posao. O povećanju kvota za uvoz radnika. Čim krene ljeto, krenu jadikovke. Ostatak godine, istu „brigu“ „brinu“ i drugi poslodavci. Iako još ne toliko glasno! I prije nego li se raznježimo svi skupa i suza krene, hajdemo malo secirati situaciju.
Prije koju godinu, da dočaramo situaciju, neka bude 2009., ljudi pristaju na sve.
Pristaju na prekovremeni, neplaćeni rad, na to da nemaju slobodnog dana i na plaću od 3500,00 netto za nesezonske poslove. Sretnici u turizmu su znali dobiti i velikih 5000,00, a od toga su valjda trebali ostaviti i za onaj dio godine kad ne rade. Nerijetko su dio plaće dobivali na račun, dio na ruke.
Znanje 2 ili 3 strana jezika se podrazumijevalo. Novac koji bi to znanje pratio, nije! Mogli ste ih, vi koji sad plačete, uz to još i vrijeđati, prijetiti, i „krasti“ slobodne dane. Obećavati povišice i nikad ih ne dati. Destimulirati, umjesto stimulirati! Oni bi pognuli glavu i šutjeli. A vi biste još pobjednički viknuli (da naglasite nadmoć): „Ako nećeš ti, ima tko će!“ Trebalo je zadržati posao. Djeca, škola, krediti… Na Zavodu za zapošljavanje, je još hrpa fakultetski obrazovanih ljudi koja čeka red, za istu poziciju i iste (ne)uvjete.
Deset godina kasnije! Poslodavci nisu prilagodili ionako mizerne plaće i uvjete. Svoje cijene su, u tom razdoblju, prilagođavali desetke puta. Na više, naravno! Radne snage je sve manje. Ili se promijenio mentalni sklop. A možda su se i prestali nadati da će se nešto promijeniti. Možda im je postalo svejedno hoće li kredit otplaćivati iz Slavonskog Broda, Šibenika ili Kölna. Ako im posao u Austriji, Irskoj ili Njemačkoj, ne odgovara, mogu ga promijeniti. Ako su prešli 900 km zbog boljih uvjeta, mogu još 40 ili 90. Izbora sada, svakako imaju. A i nostalgija s vremenom splasne.
Na otvorene natječaje u lijepoj našoj, se više nitko ne javlja.
Oni koji se javljaju nemaju potrebne kvalifikacije. Šok i nevjerica! Uvoz radne snage iz Filipina, je hrvatskim poslodavcima najlogičnije rješenje. Traži se doduše i hitno smanjenje stope PDV-a na pripremu i posluživanje hrane u ugostiteljstvu s 25 na 13 posto. Kriva je dakle i država. I ne kažem da nije! Jeste! Ali krivi ste i vi.
Nikom nije palo na pamet: povećati plaće, stimulirati i pokušati zadržati kvalitetne djelatnike.
U Hrvatskoj se svi zgražaju nad komunizmom i njegovim stečevinama, a čim dođu na vodeće pozicije, ponašaju se poput iskarikiranog direktora samoupravnog vijeća. Niste zbog visokog PDV-a i drugih davanja državi, uskraćivali sebi: vozni park, dnevnice ili „službene“ ručkove. Jedina štednja koju poznajete, jeste ona, na plaćama djelatnika. Motivacija i afirmacija su nepoznate riječi. Zastrašivanje je jedini način komunikacije. Jer tako se pokazuje moć!
Možda! Ako ste diplomu dobili preko veze. Ako ste se prestali educirati i informirati čim ste se zaposlili. Da biste bili dobar vođa, nije dovoljno imati prefiks ispred imena. Neprestano se treba obrazovati i ulagati u sebe. Poznavati osnove komunikologije i socijalne psihologije. Konstantno ih nadograđivati. Čitajte! Nikad nemojte prestati! Naposljetku, živimo u informatičko vrijeme. Postoji hrpa on-line seminara svjetski poznatih predavača, na tu temu. Mnogi od njih su i besplatni. Iskoristite ih! Ne koriste njihove usluge, bez veze Nike, Starbucks, Coca-Cola, Microsoft, FedEx, HP, Oracle, NASA, Yale… Ako tako uspješne kompanije uče od njih, valjda i vi možete. Ili vi ipak, znate bolje? A ako odvojite malo vremena, vidjet ćete, kako će vam većina predavača, naglasiti isto: „Tretirajte dobro Vašeg djelatnika i on će dobro tretirati Vašeg klijenta!“ To nije velika mudrost. Dobar vođa će znati, kada djelatniku koji ne daje sve od sebe, to i reći. Ali izvanredan će nagraditi one, koji su zvijezde u svom poslu!
U svakoj organizaciji ljudi bi trebali biti glavni resurs. U taj resurs se treba najviše ulagati. Kada su ljudi u organizaciji sretni i vide šansu za osobni napredak i rad na sebi, organizacija će napredovati.
Jedna od najvažnijih psiholoških potreba čovjeka, je potreba za pripadanjem.
Većina ljudi želi, da ga organizacija u kojoj radi, cijeni i vrednuje. Kada to osjeti, dat će sve od sebe da i on i organizacija postignu svoje ciljeve. Pročitala sam jednom, kako se ponašanje koje se nagrađuje, ponavlja. Zapamtite to! Više ćete uvijek postići afirmativnim, nego negativnim stavom. Vrlo jednostavno! I vi biste sigurno, dali više i bolje od sebe onom tko vas tretira ljudski i nagrađuje vaš rad, nego onom koji vam konstantno prijeti!
Naravno da će uvijek postojati iznimke. Oni koji će htjeti iskoristiti situaciju. Takvi “isplivaju” sami prije ili kasnije. I nestanu! Ali ako smatrate da je većina djelatnika u vašoj organizaciji loša, lijena ili nesposobna, imam novost za vas: problem nije u njima. Problem je u vama. Iz više razloga; statistički je nevjerojatno da baš nitko ne valja. A čak da ste i zeznuli statistiku, kakav ste vi to poslodavac, ako ne možete privući i zadržati kvalitetne i dobre djelatnike? Uvoz Filipinaca, u tom slučaju, neće pomoći. Uostalom i tom Filipincu, Hrvatska je tranzit za bolje uvjete na zapadu i sjeveru Europe. Ne zavaravajte se da je to rješenje problema!
Nemojte plakati o manjku radne snage! Nema manjka radne snage! Ima manjka kvalitetno plaćenih radnih mjesta!
Sada se, za kvalitetnog djelatnika, treba boriti. Treba ga platiti! I ako ste dovoljno sretni da ga nađete, nastavite se boriti da ga zadržite. Jer da parafraziram vas, od prije koju godinu: „Ako nećete vi, ima tko će“. 2019. je godina. I priča se sada, nešto promijenila.
