Amazonke u mojim romanima…

U razgovoru za Amazonke, shvatio sam da me prvi put netko pitao o snažnim ženskim likovima u dva romana koja sam napisao. Obično se uvijek ponavljaju generička pitanja na koja je lako odgovoriti, koja publika obično očekuje i koja se moraju postaviti kao i pozdravljanje i nabrajanje svih okupljenih na državnim svečanostima.

No ovo pitanje spada u onih nekoliko koja prodiru u srž onog što sam htio reći, a da to možda nisam ni znao.

Oba romana, i „1202.“ i „Soba 909“ u sebi nose priče zanimljivih ženskih likova. Svjestan sam da književnost previše često, posebno ona koju pišu muškarci, prikazuje plošne ženske likove, dame u nevolji, muškarca kao spasioca. Možda je tajna u tome da sam odrastao ponajprije uz žene, da od gimnazije većinom surađujem sa ženama, pa sam i poslovno i privatno uistinu imao sreće upoznati niz snažnih žena koje su više nego zaslužile da elemente iz njihovih karaktera i priča posložim u fikciju, bilo da je smještena u samostan prije 800 godina, bilo u zabranjenu Sobu 909.

Da, svi likovi u mojim romanima imaju barem dio svog karaktera, a ponekad i elemente priče, ukradene iz stvarnih života. Netko je rekao, Marquez mislim, da si dobar pisac koliko dobro kradeš, misleći ponajprije na živote i priče drugih ljudi, tako da sam sebi opraštam očiti lopovluk.

Zašto su glavni muški likovi u mojim romanima, i Maj i On, zašto su oni zapravo poprilično obični likovi?

Oni jesu zanimljivi, puni potencijala koji se naziru u romanima, ali zapravo kaskaju za svojim partnericama. Oni jesu moćni, On je manager koji zarađuje puno, koji vozi dobar auto, koji utječe na ljude, a Maj je vitez, plemić ratnik, snažan, stoički podnosi bol i životne nedaće. A ipak, uz Chioniu i nju (Ona) iz Sobe, oni su prosječni i neostvareni.

Neki baner

Chionia je najmoćnija žena grada. Iz moćne patricijske obitelji Zadra u 1202. godini, kojoj su zanijekana njena prava na odluku i koja je zatvorena u moćni, bogati samostan. Žena koja je svojim čarima uspjela zaustaviti kralja da podredi Zadar sebi. Žena koja traži pravo na zadovoljstvo u negostoljubivom srednjem vijeku, u previranjima kršćanstva i čistoći koja se od žene očekuje u tim prilikama. Ona je prva žena najbogatijeg samostana, ona – Chionia, tamnih očiju i kose, orlovskog nosa i ponosnog držanja, upravlja određenim aspektima grada iz sjene, ostvarujući pravo na ljubav (ili na seks) također u sjeni, ništa manje žestoko no što donosi političke odluke.

Ona, iz Sobe 909, je toliko snažna da će dopustiti privid sputanosti.

Nježna, riđokosa, kože toliko tanke da gotovo nema zaštite pred vanjskim svijetom, poda se u Sobi osujećenog najvažnijeg osjetila – vida. Preda se i time stekne moć, a događaji koji će uslijediti promijenit će njihove živote.

Obje žene, u prkosu naspram svijeta koji ih okružuje, potražile su ljubav (i / ili seks) u zabranjenim prostorijama, u zabranjenim vezama za koje bi ih osudili, u srednjem vijeku možda i na smrt, u moderno doba na podsmijeh i odbacivanje.

Prkos dok to rade, dok uživaju, dok zahtjevaju svoje zadovoljstvo, tjera ih korak ispred čak i njih samih. I dolaze tamo gdje se možda i nisu mislile zateći.

Je li to ljubav? Boje li se ljubavi ili gubitka kontrole? Jer tako moćne žene, pune bijesa i želje, ne žele izgubiti ono što ih vodi.

Hoće li se predati tome? I bijes i nemire koje  vuku iz odrastanja ostaviti iza sebe i shvatiti da je možda riješenje u ljubavi bez dominacije?

Ili će ostati svoje, u ljutnji i moći? Svoje i same, u potrazi za novim objektom žudnje koji će neminovno nakratko podleći njihovom zavođenju?

Frane Herenda

Neki baner