Četvrtak je dan generalke misli. Ono kad sjednem dva debela sata i preispitam svaki svoj postupak. Šalim se, naravno. Ja to radim svaki dan. Osoba sam koja mora imati vrijeme za sebe. Inače ne znam funkcionirati, gubim se nakon nekog vremena.
Jeste se ikada uhvatili u koštac sa svojim djelima i osjećajima? Jeste ikada sebe prekoravali zbog nečega što radite, svijesni da Vaš trud vene, ali ipak svim silama odbijate da to vidite i zalijevate ga eliksirom nade. Često dodajete neku hranu, ali on i dalje umire. Ja sam shvatila da ću danas sahraniti sve svoje pokušaje, proučiti nešto za njihovu dušu i glasno uzviknuti “amin”.
Falit će mi, priznajem. Ne pokušaji, već osoba koju sahranjujem skupa s njima. Ali ubi me ovaj smrad trulosti. Od njega ne osjećam više niti jedan miris. I tek danas samo to shvatila. Ustvari sam sebi priznala. Zašto zalijevati cvijet koji je uveo, kad ruža pored njega odlično miriše, manje bode, a i boja joj je živa.
Znate kad fakat volite nekoga bez nekog posebenog razloga? Kad stavite na papir, jer ste zadržali tu tinejdžersku naviku, jedva da imate tri razloga za to. A odbijali ste da vidite da nalijćete na zid, koji je opet postavljen bez Vama valjanog razloga. Ali valjda je to ta perspektiva o kojoj pričaju. Sto ljudi – sto istina. Kad se masu puta osjećate jadno zbog toga, pa na brzinu mjenjate kanal i pogledate neki stari film. Onda uvjerite sebe da to nije istina, da opet tripujete, premda niste tripovali nikad prije.
Šta se nalazi s druge strane tvrđave? Osoba samo sebi bitna, koja isprazne riječi ljubavi izgovara olako. S istom lakoćom s kojom gradi tvrđave. A Vama ta lakoća postaje vremenom sve nepodnošljivija. Podsmjehuje se jer misli da ne znate šta se dešava iza zidina, premda vi imate taj laserski pogled, iako šutite ili pričate naočigled nebitne stvari. Znate kad se sprema napad i kad ne date to do znanja. Osoba koja gradi kulu da bi se odbranila od drugih. Ali ipak poslije prelazi u napad. Jer je svjestana da samo zid ne može nanijeti poraz. Definira te preko jedne greške, a teško se nosi sa svojima. Prekorava sve što nije ona sama, a sebe s osmjehom diže na prijesto, ne razmišljajući koliko sumnjivo je stigla do čina…
Ma bacam u vodu sve lijepe priče o ljubavi, gazim pristojnost kojom sam učena, na poštovanje bacih zadnji grumen zemlje i krenuh sa groblja dignute glave. Otplakat ću možda ovu smrt. Ne, ne zato što sam slaba, već zato što sam dugo bila jaka.
Amin!
Zazvučat će tišina i unutar zidina…
Rami
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!