Život nam uvijek donosi ona iskustva koja su nam potrebna za učenje o nama samima čak i onda kada smo uvjereni da smo već naučili i proživjeli dovoljno. Ne, evo ga još stiže jedno iskustvo kako bi provjerili jesmo li gotovi sa tim dijelom sebe, jesmo li apsolvirali ono šta nas je kočilo u određenim aspektima života.
Ako nam život šalje određene ljude i situacije na naš životni put tada bismo trebali uključiti onog malog mudraca u sebi koji će iz svakog takvog iskustva izvući poruku i pouku.
Često zaboravimo na njega pa odmahnemo rukom i krenemo dalje, ali novi izazov je već pred nama.
Plesačica
Šteta bi bila kada ne bismo učili iz vlastitog života koji je prožet raznim bojama, zvukovima, koji se konstantno mijenja i pleše, a na nama je da plešemo sa njim i da uhvatimo korak onako kako nama odgovara. Korak koji nas vodi prema centru plesnog podija, i kada dođemo do njega vidimo kako stojimo sami, obasjani reflektorom, gdje je sav fokus na nama.
Koji ćete pokret napraviti, koji korak, ostaje samo na tom genijalcu na središtu podija.
U mom slučaju, često dođe plesni partner, uljudan, sa pravim gospodskim manirima, baš kako treba. Ponekad čak i previše. I da, sve previše je veliki znak za onaj alarm koja se pali u nama.
Sve previše, znak je da je iluzorno i da nije tu i sada već na nekom zamišljenom mjestu koje ne postoji.
Taj partner vidi savršenu partnericu u meni, sa najljepšom haljinom, cipelama spremnim pratiti ga u stopu, sa savršenim karakteristikama one koja će ukorak s njim plesati tango na mjesečini koja kao da je tu samo za nas.
Plesne probe
Sve na meni idealno je za njega. Od mog tijela koje se savršeno poklapa sa njegovim, od koraka koji je toliko usklađen sa njegovim da ni sam ne zna kako je moguće tako nešto. Od mog damskog pristupa, savršenog parfema, savršenih manira. Sve ne meni njemu je savršeno, ali sve u meni upravo tada viče kako ništa nije savršeno.
Puno puta čujem jednu te istu priču. Već mi je postalo smiješno. Kao da unaprijed znam kako će priča dalje ići. A znate kao ide?
Ne ide. Shvaćam kako su stvorili sliku o meni, a mene u toj cijeloj slici uopće nema.
Onaj osjećaj kada nekog gledaš i volio bi da te taj isti vidi nazad i tako čekaš i trudiš se, daješ mu brojne šanse, tražiš opravdanja, ali i dalje ostaješ sam.
Ne vidi te, ne čuje te. Možda ne želi, a možda ni ne može.
Sve ono lijepo, bogato raznim slatkim riječima, ostaje samo to. Slovo i samo slovo, slika i samo slika, ali ta slika nije živa. Odavno je učahurena u umu samo kao nedostatak onog šta nas treba nahraniti kada smo gladni.
Slika koja ne prodire dublje u oko, u srce promatrača, koji bi iz te slike dobio onu savršenu emociju kada se poveže sa djelom. Koji bi u tom trenutku dobio baš ono šta traži. Sebe.
Završetak plesne probe
Vratimo se na plesačicu. Znate li kako njen ples završava?
Kako je sada već profesionalna u svom životnom stvaralaštvu, ona zna da plesati sa teškim kamenom u grudima, nije moguće, jer ne može slobodno disati, a disanje je od presudne važnosti.
Ona zna kako ne može ni plesati ako je cipela žulja, ako joj je pretijesna, a žulja je i mora je zamijeniti većom u kojoj će imati više prostora za slobodne pokrete vlastitog tijela i da samo sa cipelama koje njoj pašu, ona može otplesati svoj ples do kraja.
Ona zna kako ne može biti slobodna ako je partner drži prečvrsto, zna da joj treba partner koji će je pridržati dovoljno čvrsto da ne padne ako napravi zahtjevniji pokret.
Ona zna da pridržati dovoljno čvrsto znači osjetiti sigurnost, stabilnost i oslonac.
Ona zna da partner koji joj ne daje osjećaj slobode ni sam nije slobodan i plaši ga njena sloboda, jer bi kroz nju mogao vidjeti dijelove sebe koji ga koče u tome.
Ona zna da je jedinstvena partnerica svom plesnom partneru, ali jedinstvena jer ona osjeća da je, bez lažne skromnosti, bez pretjerivanja, bez iluzija, samo sa puno manjih i dovoljno većih proba na kojima se uvjerila kako nije savršena, ali je potpuno puna, zadovoljna i sretna u sebi.
Životni ples slobode
Sretna jer je slobodna da bude ono što jeste.
Sposobna uočiti kada se pojave žuljevi, prečvrsti stisak, kada joj čak ne odgovara ni svjetlucava haljina u kojoj blista na mjesečini, jer od blještavila ne vidi ono šta blista iznutra, a to joj je najvažnije.
Ne vidi jer je u trenutku kada je željela opravdati svoje lažno savršenstvo zaboravila na sebe.
Sva sreća pa sve brže napravi čudesnu piruetu i nastavlja svoj ples. Nesputana, lagana, mirna, puna osjećaja slatke ljubavi prema životu i ono njoj važnije od svega slobodna.
Danas sam zahvalna životu na svim plesnim probama, onim lakšim i onim teškim i zahtjevnim, zahvalna sam i svojim plesnim partnerima koji su plesali sa mnom do mene same.
Želim vama i svima koji plešete kroz život da slušate glazbu iz srca, da naučite korake po njoj i nije bitno da budu idealni. Bitnije je da budu iskonski vaši, jedinstveni, neponovljivi.
Sve ono što vi jeste.
Vjekoslava Veldić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
