Bježi kišo s prozora & 3 sindroma modernog čovjeka

Nitko ne bi trebao ovisiti o vremenu. A opet svi ovisimo o vremenu. Shvatiš to kad se sjetiš one crtice između godina rođenja i smrti. Ili pak vrijeme ovisi o nama. Ili je sve na kraju relativno. Ne znam. Kiša pada. I ne znam iz kojeg razloga poskočice mudrosti  do gluposti vrlo rado iskaču iz mene baš po kiši. U svakom slučaju, mentalna gimnastika u nastavku.

Sindrom #USPUT

Vjerujem da su, osim mene, i druge pojedince aktualne okolnosti (prije svega kiša) prisilile na introspekciju i  natjerale na pojačanu umnu aktivnost do fleksibilnost. Moderan čovjek modernog vremena naučen je rješavati stvari užurbano. Usput. Naravno, pod budnim okom kamere za social media svjetinu. Ali, ništa u svjesnom življenju ne bi trebalo biti usput. Ni kava, ni obrok, ni razgovor, ni zagrljaj, ni poljubac.

Nikad nisam voljela usput niti sam pripadala tom timu. Ako se ne mogu posvetiti nečemu ili nekome cijelim bićem, radije odgađam tu katastrofu neprisutnosti. Ali, uviđam, usput je postao nametnik života modernog čovjeka. Radimo da odradimo. Idemo da dođemo. Slikamo da objavimo. Popis reda radi se gomila, a neprisutnost se razmnožava. Aktualna pandemija, zatvaranja i izolacije malo su usporile taj usput marš, ali još uvijek dug je put do svjesnosti.

Sindrom #PODTEPIH

Moderan čovjek često i ne zna biti sam. Distrakcije. Distrakcije. Distrakcije. Hrpa obaveza i jurnjava služe modernom čovjeku kao opravdanja i objašnjenja da probleme rješava distrakcijama. I na taj način korača sigurnom stazom do burnout-a. Poslovnog, privatnog, mentalnog, srčanog, duševnog.

Strah od samoće jednako je strahu od lošeg društva. A oni koji pod samoću podvaljuju dosadu – ista je računica. Jednako loše društvo. I, kapacitet slušanja modernog čovjeka rezerviran je vrlo često samo za vlastite glasove. Ironično je, ustvari. Dok grca u personalnim dramama toliko da je nesposoban čuti drugo biće, istovremeno bježi od njih kao lud ravno ka distrakcijama. Sindrom zvan #podtepih.

Ali, što se trpa pod tepih, voli dočekati na pragu. Dolazili ili odlazili. Nikad nisam oklijevala biti sama. Štoviše, potreba za tim esencijalnim osobnim prostorom nužna mi je. Osobito ako mi je biće suočeno s izvanrednim situacijama. Da ne kažem izazovima. Da ne kažem problemima. Da ne kažem s ovom upornom kišom koja ne staje. I dok se neki plaše biti sami sa sobom, ja se pak plašim njih koji to ne znaju.

Sto ljudi, sto ćudi. U svakom slučaju, suočavanje sa sobom moćna je stvar. Možda nekad pecka. Boli. Žari i pali. Ali, multidimenzionalna smo bića. Regeneriramo se. Suočavanje sa sobom moćna je stvar.

Sindrom #RADNASEBI

Druga krajnost. I dok neki mahnito jure kroz život, neki su pak postali probuđena svijest s potpisom na čelu #radnasebi. Filanje informacijama i mindful instrukcijama. Opaka literatura. Ako joj se ne pristupi kritički, rekla bih da je jednako štetna kao gore opisan bijeg distrakcijama. A, možda i spada pod tu istu rubriku. Samo što u ovom slučaju, moderan čovjek ima itekakav kapacitet slušanja.

Dapače, moderan čovjek je tu rob slušanja nekog drugog. Rob tuđim instrukcijama, bez da sluša i uopće čuje sebe. Vidim – neki šeću svijetom kao opako svjesni realisti u sadašnjem trenutku dok istovremeno pozitivno vizualiziraju ishode koji, eto, samo što nisu. Tamo negdje u budućnosti. I tako bi. Rastegnute ličnosti između nekoliko paralelnih realnosti. Kiša i dalje pada. I uopće ne tvrdim da moja ličnost trenutno nije isto tako rastegnuta. Uglavnom.

Bježi kišo s prozora

Možda nitko ne bi trebao ovisiti o vremenu. Ali, nekako se ono proteže. Ponekad kraj nas. Ponekad kroz nas. A nekad ispred i iza nas. Sve je relativno, jel’? Pada kiša napolju. Kaplje mi po prozoru. Ne mogu si pomoći, ja sam tim sunce. I da, vremenske prilike poput kiše utječu na moje biće. Radim gimnastiku, pobogu.

I ne znam zaključiti ovaj potencijalno predugačak tekst. Ali, da. Previše kompliciranja nekad nas baci do suštine jednostavnosti. Samo se sjetimo one crtice između. Kad kiša ne pada, većinom vjerujem da život nije kompliciran. Koliko ga nekad volimo takvim predstavljati. Ono. Udah – izdah, čiste namjere, čisto srce, iskren život.

Šta ja znam. Ljepota iznutra. Ljepota izvana. A tek sunce. Eh, to je izvor. To je energija. U ovim mjesecima, kad nas okolnosti uče rezilijantnosti, želim nam svima da ispraznimo život stvarima i temama koje nemaju neku istinsku vrijednost za nas. Da zaobiđemo krajnosti #usput, #podtepih i #radnasebi. I ispunimo život energijom koja nam znači, koja nam vrijedi, koja nas pokreće. I ono. Udah – izdah. Čiste namjere, čisto srce, iskren život.