Čemu me naučila Sluškinjina priča 1.dio

Za početak bih samo rekla da je Sluškinjina priča serija koja me do sada najviše dotakla, uznemirila i probudila. Kroz svaku epizodu sam promijenila desetak emocija; plakala sam, smijala se, bila uplašena, zgrožena, tužna, radosna, puna nade, a nakon pet minuta već očajna. Mislila sam i da nema ništa boljeg i bolesnijeg od Igra prijestolja, ali ova serija zaista konkurira. Ponajviše zato što je realna, stvarna i radnja je itekako moguća.

Vrijeme radnje je u bliskoj budućnosti, nakon drugog građanskog rata u SAD-u koji se pretvara u Gilead – državu u kojoj žene ostaju bez svih svojih prava te im je jedini zadatak ispuniti svoju „biološku ulogu“, tj. rađati djecu. Nemaju pravo na novac, ne smiju raditi, ne smiju čak ni čitati. Ako se ih pronađe da čitaju, ostaju bez prsta. Plodne žene služe kao konkubine, ili sluškinje kako ih oni nazivaju, samo da bi ljepše zvučalo. One su dodjeljuju visokim činovnicima čije su žene neplodne, da bi im rodile djecu. Nakon što im rode dijete, to isto dijete pripada činovniku i njegovoj ženi, a sluškinja odlazi u drugu kuću, ispuniti svoju „biološku ulogu“. Neplodne žene odlaze u takozvane kolonije gdje kopaju nuklearni otpad tako dugo dok ne umru. Još jednom ponavljam – bolesno.

Kako god, smatram da svatko mora pogledati Sluškinjinu priča pa vam zato ne želim upropastiti gledanje serije prepričavanjem cijele radnje. Želim pisati o 10 stvari kojima me naučila. Vjerojatno ih je mnogo više, ali ovih 10 mi trenutno pada na pamet.

1. Ni jedna promjena se ne događa naglo, preko noći.

Kako je došlo do Gileada? Vrlo polagano, pa čak i neprimjetno. Ženama su zabranjivali dio po dio, stvar po stvar; u dovoljno velikim razmacima da ljudi nisu ni primjetili što se događa. Prvo je bio zabranjen abortus, zatim istospolni brakovi, pa je došlo do „terorističkog napada“ i žene nisu više smjele ići na posao da ne bi bile u opasnosti, kao. Zatim nisu smjele više ni raspolagati svojim novcem, sve njihovo je bilo prepisano ili njihovim muževima ili najbližem muškom članu obitelji. Korak po korak, sve dok više nisu smjele apsolutno ništa. Ali tako je sa svakom promjenom, bilo pozitivnom bilo negativnom. Ništa ne ide preko noći. Pogledaj samo koliko je vremena potrebno za, na primjer, osobni rast. Radiš na sebi i radiš i radiš i radiš. Sve dok se jednog dana ne probudiš kao drugi čovjek, sve dok okidač ne klikne. Da, potrebna je jedna noć da klikne okidač, ali koliko je radnih noći potrebno da uopće pronađeš okidač?

2. Okrenuti glavu je najlakše, ali ne i najbolje.

Za vrijeme prijespomenutih promjena, ljudi su okretali glavu. Pobornici Gileada su ih uvjeravali da je sve to samo za njihovo dobro, da je to samo privremeno, a ljudi, ljudi su dovoljno slijepi da povjeruju. Okretali su glavu sve dok nije bilo prekasno. Bili su pasivni iako im je intuicija govorila suprotno – i onda su se jadali da im je loše, da oni to nisu izabrali. Ali kako nisu izabrali? Jesu, izabrali su. Izabrali su svojom pasivnošću. Okej, jesu nešto prosvjedovali, ali tek dok su već sve izgubili, dok više nisu imali šanse… Spavate li mirno, Hrvati?

3. „Ubij njihovu individualnost i bit će poslušni.“

Upravo tako, sistem ubija individualnost. U Gileadu su to riješili na različite ekstremne načine, ali nismo ni mi daleko. Pogledaj osnovnoškolsko obrazovanje, pogledaj samo kako poslušno, uredno i organizirano djeca moraju sjediti u školskim klupama, ali to nije najgore. Najgore je što svi učimo isto gradivo i što se od svakog očekuje da ga jednako savlada. Ako dobiš jedinicu, najgori si. Nema veze što si talentiran za nešto potpuno drugačije, što razmišljaš na neki svoj način – svejedno si najgori i moraš se osjećati krivim zbog toga.  Od malena nas uče kako moramo biti poslušni, koje stvari trebamo znati, na koji način moramo razmišljati. Od malena nas tjeraju da se natječemo s drugima, samo da bismo jedni na druge gledali kao na konkurenciju. U školskim klupama nas nitko ne uči da je u redu ako nam ne ide baš sve od ruke, da smo svi različiti s različitim talentima i da smo mi sami sebi najveća konkurecija u životu, da se ne trebamo stalno uspoređivati s drugima, da možemo biti svoji. A zašto? Zato što je svaka individualnost prijetnja sistemu.

4. Tanka je granica između vjere i propagande.

Znate li na čemu je izgrađena propaganda Gileada? Na Bogu. Na crkvi. Ljudi su postali previše ambiciozni, pogotovo žene. Žene su postale previše opsjednute uspjehom i svojim pravima da su zaboravile na svoju „biološku ulogu“. Pao je natalitet, čovječanstvo je počelo izumirati. A koji je najlakši način za kontroliranje mase ljudi? Njihova vjera. Njihov Bog zasigurno ne želi da se žene tako ponašaju, njihov Bog želi da žene samo rađaju i budu poslušne. Ne znam za vas, ali u ovim rečenicama nije sve kako treba. Ne mogu reći da sam uzoran katolik i da znam mnogo o Bibliji, ali kako si čovjek uopće može dopustiti da govori, da ljudima maže oči u Božje ime? Ne prkosi li to nekoj od Božjih zapovijedi? Kakav je to uopće Bog da ti ne dopušta da si onaj koji jesi pred njim? Upravo zato nisam ni ljubitelj crkve, ljudi su taj pojam previše izobličili. Nemam ništa protiv vjere, dapače, ali crkva danas nema veze s vjerom. Crkva se danas pretvorila u glavno sredstvo propagande, ovakve ili onakve, ništa više.

5. Nije baš sve u novcu.

Ne slažem se s poduzetim mjerama, ali slažem se s jednim stavom Gileada, a to je da je današnji svijet postao previše materijalan. Ne mogu pobiti tvrdnju da danas sve više ljudi samo gleda koliko će gdje zaraditi, koga će zgaziti da bi uspjeli ili kome će se ulizivati. Ne mogu pobiti tvrdnju da te mnogo ljudi danas osuđuje prema automobilu kojeg voziš ili prema odjeći koju nosiš. Ne mogu pobiti da se sve više gleda koliko će ti taj netko dati umjesto da se gleda kako se osjećaš pored te osobe. Ne mogu, ali mogu opet povući paralelu sa serijom. Znate li što drži na životu glavnu protagonistkinju? Ljubav. Nada da će jednog dana opet sresti svoju kćer. Nije smjela, ali se i zaljubila, sasvim slučajno. Pronašla je ljubav tamo gdje više nije bilo nikakve nade, ali joj je upravo ta ljubav dala snagu za dalje. Pronašla je i prijatelje. Još jedan razlog više za preživjeti. Dakle, što je bitnije? Od čega ćeš imati više „koristi“ kada će ti biti najteže? Što će te držati na životu? Novac ili ljubav i prijateljstvo? Džabe ti novac ako si na kraju dana usamljen, bez ikog, samo to ću reći.

Neka danas ostane na tome. Mislim da sam vam dala već mnogo materijala za razmišljanje, a i raspisala sam se mnogo više no što sam očekivala tako da ću ovaj tekst prepoloviti na 2 dijela.

Nastavak vas čeka sljedeće nedjelje, a do onda uživajte, odmarajte i pogledajte koju epizodu Sluškinjine priče da biste me bolje shvatili.

Do čitanja!