Nastala sam iz oblaka. Jednostavno sam nastala. Ne znam zašto, ni koji je moj cilj. Ali sretna sam jer postojim.
Isprva sam samo lebdjela, nesvjesna i zaigrana. Lebdjela sam kroz zrak tik ispod sigurnosti oblaka. Tada nisam ni bila svjesna cilja, a nisam ni morala biti. Znala sam samo da putujem, a taj je put bio zabavan.
Uskoro sam shvatila da se oko mene nalazi na tisuće jednakih.
I igrali smo se. Prevrtali kroz bespuća onoga što smo smatrali vječnošću. Nije postojalo ništa osim nas i igre, a sigurnost oblaka sporo je nestajala. Usred naše igre zapuhao je vjetar, a mi smo se kovitlali. Zaigrano smo bježali dalje od oblaka, sudarali se i rastajali. Ali bili smo zajedno i naš cilj još je uvijek bio tako daleko.
Kada su se vjetrovi smirili, naletjela sam na njega i od tada nisam više htjela lebdjeti sama. Sudarali smo se, odvajali, lebdjeli sporo i prolazili kroz zapuhe, ali naposljetku smo uvijek pronašli put i kretali se zajedno. Bili smo svjesni mećave. Svjesni svih jednakih nama. No ni jedna druga pahulja nije bila bitna.
Kad oblak više nije bio vidljiv, a cilj je postao stvaran, on se zaustavio na krošnji nekog stabla. Pronašao je svoj cilj prerano, a ja, ja sam morala dalje sama. Tada sam padala sporije. Zurila sam u svoje dno i poput drugih čekala trenutak kada će se moj put zaustaviti. A padala sam leđima prema dolje, nemoćna, bez kovitlanja, samo kako bi mogla gledati u tu krošnju stabla. Naposljetku sam pala. Bez oblaka, bez pogleda na krošnju. Okružena milijunima čiji je cilj bio jednak mojem. Okružena milijunima pahulja koje su nastale iz oblaka približno kada i ja. Nismo se poznavali, ali tvorili smo pokrov. Predivan pokrov nakon predivnog puta.
Na samome kraju završila sam u rukama djeteta.
Promatralo me dok je njegova majka, njegov oblak, stajao tako blizu. Promatrala sam i ja njega i bila sretna što je tek na samome početku. Bila sam sretna što lebdi i igra se. Sretna jer ga očekuje mećava. Nisam znala kakav je njegov put na ovoj tvrdoj zemlji gdje smo mi, smrznuta zrnca, tek prolazan ukras. Znala sam jedino koji je naš cilj. I sve pahulje su sada znale da ćemo nestati s prvim zrakama sunca, a neke će druge zime, neke druge pahulje krenuti na put baš poput nas.
Pobjednička priča na natječaju za kratku priču “Književni klub” 2017. godine.
rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.
Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.
