Ja sam ona koju su učili da rečenicu ne smije počinjati s “Ja”. Ma ni sintagmu. A kamoli tekst. Nije gramatički, nije damski, nije stilski u redu. Ali dugujem 44-godišnjoj sebi da ovaj tekst počnem upravo s “Ja”. Jer više nisam u navodnicima. A s velikim J Jesam. Konačno Ja Jesam Ja. Moja. Svoja. Ne više svačija, po tuđim krojevima i mjerilima. Ionako se svakome ne može ugoditi, niti se mora.
Trebalo je skupiti 44 udarničke godine da se dođe do ovdje. Strahovi, neznanja, želja da se svima ugodi, štošta je stajalo na putu ovoj današnjoj Meni da stignem do točke gdje se sviđam samoj sebi i gdje se marim svidjeti samo još onima koji se meni sviđaju. Današnja ja dajem si za pravo počinjati rečenice s JA, ALI i JER, i činiti sve ostalo što su mi govorili da se ne smije. Baš u tome najviše i uživam. Činiti to takozvano zabranjeno, to takozvano nemoguće. To navodno stilski neuredno, damski upitno, društveno neprihvatljivo. Jer još jedino to mi i ima smisla.
Trebala su mi desetljeća da shvatim kako je većina tog što su nas učili kriva. Nakrivo nasađena. Antuntunski. Više ne brinem jesam li Antuntunka ja ili je cijelo društvo antuntunski nastrojeno, pogrešnim kriterijima (pr)odano, vođeno. Nebitno. Sve je relativno. Učilo me i naučilo da niti nema pogrešnog, krivog. Sve je bilo kako je trebalo biti, i sad je tako. I bit će. Svaki korak vodi ka koraku novome i sve je pod kontrolom. Uvijek u sve boljem redu. Najbolje tek dolazi.
Skupljam oko sebe navodne Antuntun(k)e, bijele (ga)vrane, crne ovce i ovnove. Ovane, he he. Ja kao jezičarka obožavam si dozvoliti namjerno i svjesno korištenje gramatički/stilski/pravopisno neispravnih formi. Volim se igrati formama i normama, famama i dogmama. Najozbiljnije. Odobravam i opravdavam korištenje netočnih formi i normi, fama i dogmi, na način koji meni odgovara i koristi, služi za moju dobrobit, i tuđu. Koji mene i druge relaksira, koji vraća srž stvari i nas samih meni i drugima.
Ne želim se u navodnicima, neću se u okovima moranja. Ništa mi više ne moramo. Osim biti svoji. Na svome i na tuđemu. Biti najbolje moguće verzije sebe, najsvojije. U službi sebe i drugih. Sve ostalo je ionako u samom startu osuđeno na neuspjeh. Što drugima (g)radimo, sebi (g)radimo, stoga moramo dati sve od sebe da si i da nam budemo dobri, humani. Ja se trudim to biti. S mojim “Antuntunima” i “Antuntunkama” u navodnicima. Koji su trebali desetljeća da postanu pravi JA, pravi ONI i ONE bez navodnika. Po mjeri sebe, ne navodni,ne po mjeri drugih.
U redu je biti drugačiji, svoj, drugačija, svoja. Zaboga, svi i jesmo unikati, zato mi ni nije jasno kako je ikada došlo do toga da se različitost osuđuje. Oko sebe skupljam različite a iste. Sebi slične u tom traženju i nalaženju sebe onakvih kakvi istinski jesu. Hrabrih da konačno odole napasti zvanoj pokušaj-sviđanja-svima-uz-obavezno-gubljenje-sebe-pri-tome. Krvav je i znojan i suzan proces to traženje sebe, bolje rečeno to stvaranje sebe… Sebe treba stvoriti a ne tek naći… Usuđivanjem. Glavom-kroz-zidanjem. Sagraditi se, dograditi se, doraditi se… Uz pomoć drugih. I pomažući drugima. Nismo otoci, kapi smo istoga mora. Dodirujemo jedni druge, pruženim rukama pomoći, isprepletenim dušama protiv nemoći. Cjelina smo, i ako kao cjelina funkcioniramo, moramo biti svjesni da je svaki dio cjeline različit no jednako bitan.
Svatko od nas je dio cjeline, ali i cjelina. Ja sam cjelina nekad crna, nekad bijela, nekad siva. Nekad živahna, nekad jedva živa. Povremeno sjajim u svim bojama duge i osvjetljavam druge. Ponekad pak bezbojna sam, osjećam se nevidljivom. Bespomoćnom da i sebe pokrenem a kamoli druge. Ipak, svaki put se sve brže trgnem i opet se vinem nebu pod oblake, putem do duge. Ma svi smo mi tako predivno slični. Krvavi ispod kože ali svatko od nas toliko toga postići može. Cjelina smo s drugima, i sami smo cjelina, svi se mi borimo protiv sličnih crnila, cilj nam je identična bjelina. Težimo otrgnuću od sivila, težimo što šarenijim bojama. Žarkima, pastelnima, što manje tamnima i dosadnima.
Moj prijatelj, inače liječnik, postavio mi je vrlo prijateljsku dijagnozu: “Ti si sve to.” Nakon gledanja filma “She’s all that”, reče mi “Ti si sve, sve u jednome.” Žena, mama djevojčice, i sama vječna djevojčica. Hrabra, borbena, snažna. Krhka, osjetljiva, i konačno sebi važna. Zauvijek ću voljeti bajke i pokušavati živjeti bajku. Smijem i moram to, jer sam se usudila u šumu kročiti. I tamo s vilama i vilenjacima plesati i plakati. I prirodna i urbana. I polagana i užurbana. Ja sam sve to. I zločesto i sveto, i svim mastima premazano i nevino. Skromno i samosvjesno, lijevo i desno.
Ranjiva sam i sanjiva, noćna i danjiva. Revna i dnevna, uvijek nova a drevna. Noćna i moćna, budna i insomnična, naspavana i izmorena, stalno novim nijansama obojena. Čvrsto objenožno na tlu ali malo-malo i na svom oblačiću. Nekad tamo, nekad tu, s voljenima i u dobru i u zlu. Ta sam koja čitajući prozne redove života uvijek među njima nađe i redove poezije. Čitam između bukvalnih života redova, baš tamo se skrivaju poezija i magija. Poetika i magika, neizostavan dio moga postojanja, bivanja, bitka.
Horoskopska sam Lavica, zauvječna curica, novootkrivena samoproglašena carica. S pokrićem. Desetljećima su me drugi podizali na pijedestal (da ponište djelovanje onih koji su me spuštali prenisko) dok sam se konačno drznula i sama sebe okruniti. Krunidbu obavila, krunu od cvjetova ruža si splela, trnje kroz koje sam predugo gazila dalo mi dozvolu, zato sam smjela. Što su me dublje zakopavali, to je moje korijenje postajalo duže, čvršće, žilavije, otpornije, utvrđenije… A krošnja i cvat raskošniji… Nisu me slomili, samo ojačali. Nekoć tako lomljiva, sada nesalomljiva. Zahvalna svima na svemu.
Balansiram među ekstremima, dualima. Ponizna i gorda, meka i žestoka, plaha i gromoglasna, zbunjujuća i jasna. Periodično ružovita, periodično trnovita. Sada dovoljno silna i silovita da više ne maštam o ružama bez trnja. Živim od A do Ž, život i ja se volimo, svađamo i mirimo, zračimo tople sunčeve zrake i divlji ledeni vjetar si pirimo. Naučio me život nositi se s trnjem njegovim. Nekada ga bez milosti pravedničkim gnjevom žustro posječem najoštrijim mačem. Nekada samo pomilujem trnje. Zahvalim mu. I ignoriram ga povremeno. Pravim se da me nije izgrebalo ni izbolo. Nekad nad njim plačem. Pa mu trnje omekša od mojih suza.
U izboru između uma i srca uvijek biram srce. Pokretački motiv Mene-Žene: Ljubav. Majka, ljubavnica. Voleća svijeta stanovnica. Ljubav prema njoj, prema njemu, prema svima, prema svemu. Volim ljude ako su Ljudi. Volim Ljude jer u meni Ljubav bude. Ali u roku odmah i vučica-samotnica spremna na vječnu osamu, ako bi me Neljudi protiv Njega htjeli gurnuti. Osama kao obrana, ako bih u njoj imala svoga vuka i naše vučkiće. Neću te lagati, svijete, odrekla bih se svega zbog vučkića naših i njega. Tako bih ti dokazala da mi je Ljubav iznad svega. Borbena, ratnica, trudim se ne biti patnica. Patnja je opcija koju ne biram, ako već bol i izabere mene. Ratnica koja uvijek voli, čak i kad ju boli…
U ljubavi Feniks-ptica, predaje se do kraja, i poražena izranja iz pepela, ne izranjavana nego vatrom ljubavi obnovljena, iznova rođena, iznovljena… Ljubav na prvom mjestu, ljubav iznova i iznova, jer jedino Ljubav sam ja.
Lidija Matorić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
