Ilustracija: Jelena Hrvoj
Mit, legenda i priče koje prenosimo s koljena na koljeno / VIDEO
Postoje mnoge legende koje su preživjele kroz hrvatsku povijest. Neke su rasprostranjene diljem svijeta, dok neke ostaju gotovo nepoznate. Jedna od tih legenda su coprnice.
Pojednostavnjeno, coprnice su vještice ili vješci, koji većinom nemaju dobre namjere. Govori se da su to stare žene ili muškarci, koje prati nesreća zbog činjenice da se bave crnom magijom. Druge nam pak priče govore da postoje i dobre coprnice, te da su one predivne žene ili muškarci koji imaju sposobnost ukrasti tuđa srca. Ne smijemo izdvojiti ni priče o dobrim coprnicama koje su pomagale hrabrim vojnicima.
Za početak je važno pozabaviti se nekim činjenicama koje su dokumentirane kroz povijest.
Zapisi govore da su prve optužene coprnice Alica i Margareta iz Zagreba godine 1360. Njihova sudbina na žalost nije poznata. Zapisi nam također govore da je na području Zagreba čak 517 ljudi pozvano na suđenje pod optužbom copranja, a 250 je optuženo i smaknuto ili prognano. Optužbe su mahom bile apsurdne, a moć progona vještica išla je u prilog onima koji su se na vrlo okrutan način htjeli osvetiti nekome. Jedan od primjera je i Bara Cindekovica, koja je poslužila kao inspiracija M.J.Zagorki i njezinoj Gričkoj vještici. Bara je 1743. godine optužena za copranje jer je navodno upravo magijom došla do većeg prodajnog uspjeha od svoje konkurencije.
Metode utvrđivanja je li netko coprnica ili coprnjak bile su u najmanju ruku bizarne. Navest ću samo neke od njih, a važno je spomenuti da je postojao i priručnik pod nazivom Malleus Maleficarum (Malj za vještice) koji je sadržavao detaljne upute za otkrivanje vještica. Jedna od tih metoda bila je provjera madeža. Govorilo se da ako netko na licu ima madež – to zasigurno mora biti znak sklapanja pakta s vragom.
U tim se slučajevima koristila tanka igla kojom bi se ubo madež optuženika. Ako žrtva ne osjeća bol, to je bio znak da je riječ o vještici. Na žalost, u provođenju ovog testa često se koristila igla koja se uvlači, te optuženik uistinu ne bi mogao osjetiti nikakvu bol. S druge strane, one još bizarnije, govorilo se da ako netko nema madež, to može samo značiti da je pakt s vragom odavno sklopljen i madež se zasigurno upio u kožu.
Druga metoda bila je stavljanje osumnjičenika na svojevrsnu vagu. Ako je osoba bila prelagana, to je značilo da je coprnica jer lake osobe lakše i lete. Bizarno, zar ne? No, savršen primjer dokle seže strah od coprnica je i činjenica da još dan danas možemo vidjeti stare kuće koje na svojim tornjićima i krovovima imaju šiljke. Ti šiljci postavljani su na domove kako bi spriječili coprnice od slijetanja na iste.
Naposljetku je ludilo prekinuto zahvaljujući kraljici Mariji Tereziji koja je zahtijevala da se svako suđenje za coprnjaštvo preseli na njezin dvor. S vremenom je ta praksa upravo zahvaljujući njoj izumrla jer je takva praksa bila preskupa za ondašnji sud.
Preselimo li se malo dalje, do Hrvatskog zagorja, i dan danas kruže priče o coprnicama i metodama kojima se otkrivalo tko su one. Moram napomenuti da se u ovoj regiji na coprnice gledalo s mnogo više straha, te su i metode otkrivanja istih bile daleko opreznije. Jednu od najzanimljivijih ću vam i spomenuti.
Naime, da bi otkrili ako je netko coprnica, morali ste početi izrađivati stolac tronožac dan prije Svih svetih (u nekim krajevima se spominje dan Sv. Lucije). Stolica mora biti načinjena od drva oraha i završena do Badnje večeri. Tada se stolica odnosi na ponoćku (misu) i postavlja tako da se dvije noge nalaze u crkvi, a jedna vani. U trenu kad stanete na stolicu, samo će se coprnice okrenuti od oltara i pogledati vas. Kad vas pogledaju, morate početi trčati, jer ako vas uhvate, prijeti vam sigurna smrt.
Ipak, postoji način kako se spasiti. Iza sebe morate baciti šaku zrnja maka, a coprnice vas ne mogu pratiti sve dok ne skupe i posljednje zrno. Tada morate preskočiti tri tekuće vode. No, ako nemate blizu potok ili grabu, morate požuriti. Jednom kad stignete kući, morate upaliti sva svjetla i raspršiti sol ispred vrata i prozora. Ni pod koju cijenu ne smijete zaspati do jutra. Naposljetku ostajete spašeni jedino ako izvršite sve od navedenog jer coprnice nemaju nikakvu moć na Božić, a jednom kad prespavaju kroz dan, one će zaboraviti na vaš pokušaj otkrivanja njihovog identiteta.
Ma kako bilo, postojale coprnice ili ne, moramo priznati da ljudska uvjerenja sežu daleko, a naša je povijest prepuna mračnih priča. O coprnicama bi se moglo napisati toliko toga, no danas ćemo ostati na ovih nekoliko šturih priča. Sada je na vama da vjerujete u postojanje coprnica ili ne. A možete nam i ispričati vaše priče, jer tko od nas nije čuo barem jednu priču o vješticama od naših baka.
rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.
Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.