Crtice o ljubavi: Srest ću te opet jednom…

Srest’ ću te opet jednom, kad se utišaju oluje i uragani na morima. Bit ćeš još jednom moja zvijezda vodilja, moje utočište i moja podsvjesna molitva. Bit ćeš još jednom srce koje kuca u grudima i ni’ko mi neće moći osporiti pravo na tebe jer čekala sam te. Godinama. Životima. Čekala sam te i kad su se svijetovi rušili. Čekala sam te kao dijete novogodišinju želju, da mi se ostvariš, da me zagrliš. Da još jednom u životu potonem u tvoj miris i da budem ponovo opijena životom.

Srešću te još jednom bar. Na vrijeme.

U pravom trenutku, kad srce bude spremno da te voli. Jer sad nisam bila spremna. Nisam bila spremna na ljubav koju si mi poklonio. Ni na ljubav koja se probudila u meni. Tako se voljelo samo u bajkama. Tako se voljelo u legendama.

Tako se zapravo možda nikad nije ni voljelo. Jer znaš, prije tebe je postojala ljubav, ali je uvijek nedostajalo nešto. Nekad ruka, nekad zagrljaj. Nekad ja. Nekad oboje. Srce je falilo najviše. A sad, sad mi samo fali vremena. Fali mi da ostanem pored tebe. Fali mi da te ne zaboravim.

Ostavili smo tragove u pijesku, uspomenu da smo koračali tuda, da smo se držali za ruke, smijali se i lovili školjkama boje. Ostavili smo uzdahe na zidu umjesto zamišljenih zvijezda i sakrila sam suze govoreći da me talas poljubio u zenice sa previše soli.

Sakrila sam i želje u džepove znajući da će se rasuti iza mene dok budem koračala pored tebe. Znam, nikad se više tako neće voljei, čeznutljivo i sa primjesom snova koje smo razmazali ispod trepavica maštajići o nekoj usnuloj djeci. Za mene su bila živa, za tebe možda ipak samo mašta. Jer ti si samo za more rođen.

Srešću te ipak, samo još jednom.

Još samo jedan pogled na tvoje zalutale nemire koje sputavaš u krvi. Još samo jedn osmijeh da osjetim na koži, da me opet nespretno poljubiš i okrzneš jezikom po nosu. Da me stegneš i obaviješ rukama k’o lijana, da me ne pustiš, da me sa sobompod talase povedeš.

Neki baner

Da pored tebe izdahnem. Sve one velike ljubavi prije tebe koje su me rastavljale, koje su me učile, koje jesu bile ljubavi samo sa moje strane, bile su samo sjene i nagovještaji oluje koju si donio sa sobom tog aprilskog jutra na putu preko okeana.

Jer znaš, svako može umrijeti riječima za tebe, ali neće svako dijeliti sebe sa tobom. Neće ti se svako cijeli dati kao što smo se mi dali. A dali smo sve.

U daljini čujem samotne vile i jecaje koji se otimaju, i plaši me zvuk gitare koji vuče samoću za sobom. Plaši me zora čiji jauk čujem u daljini kao najavu apoklaipse. Kao najavu dana bez tebe. Dana koje ne znam kako ću disati, ni kako ću postojati u njima. I znam, srešću te opet. Nije važno kad, pronaći ću te. I neću te pustiti. Nikada.

Selma Šljuka / Deseto Nebo
Neki baner