Hodala sam ulicom taman kao da se takmičim za zlato u brzom hodanju. No dan je bio naporan i sve što sam željela je tuš i krevet, ali misli u glavi su mi bile kao roj pčela. Zujale su i haotično se sudarale.
„Tako ti i treba“, „bodrilo“ me moje unutrašnje ja. Iscrpljena od svih tih borbi kojima u tom trenutku nisam vidjela svrhu, činilo mi se da se lagano gubim u haosu koji se zvao moj život. Zaista sam preuzela mnogo obaveza na sebe, uputila sam si kritiku, no znala sam to često raditi kako bih izbjegla neke misli. Samo mi ovaj put nije polazilo za rukom.
Šta to ljude tjera da prestanu razgovarati, mislila sam. Vrtjela sam film naše veze u glavi. Sve je bilo savršeno, napokon je zadobio moje povjerenje i ponovo sam se predala gotovo u potpunosti. Rješili smo i par nesuglasica iz prošlosti i sve je nalikovalo na bajku. Ili nije!? Ma zapravo, jeste. Ali onu pravu bajku, kakve su i bile u originalu, sa mračnim demonima i alama. Predjeli gdje se živi sretno do kraja života bili su nam jako daleko, da se nisu dali ni naslutiti. Pa zašto bi ova moja bila drugačija?
Htjela sam shvatiti koji je bio trenutak kad je oko sebe postavio bedeme šutnje i neke površne ravnodušnosti. Nešto ga je mučilo i to je bilo neosporno, ali nisam znala šta i to je ono što mi nije dalo mira. Svakim danom mi je kralo koncentraciju i okupiralo misli do to mjere da sam kasnila sa svim obavezama. A u svijetu odraslih kasniti na željeni voz značilo je ne stići do cilja. Ponašala sam se kao tinejdžerka nakon prve zadobijene rane.
Postao mi je kao lavirint kroz koji sam bezuspješno tražila put da bih stigla do odredišta. „Sa mnom može razgovarati, svaka neizgovorena riječ samo diže zid između nas“, odzvanjalo je u njegovim zidinama, ali ništa se nije mijenjalo.
„Nedostatak emocija. Povjeranja!“, odjednom mi je odgovorio moj um, potpuno raavnodušno kao da se to njega nije ticalo. „Oni tjeraju da ljudi ne razgovaraju, jer im je svejedno kakav će ishod biti na kraju!“.
Ta pomisao me je slomila u trenu. Usporila sam tempo jer sam išla tako brzo da sam osjećala bolove u stomaku. Ili je bol bila tek reakcija na misli kojima me bombardovao moj uvijek pesimistični um?
„Uopće nisam pesimističan, već realan“, bunio se. „Ja za razliku od tebe ne tražim nikakva opravdanja, pa se poslije žalim kako sam povređen“.
Na kolodvoru mog uma, vlakovi misli su se sudarali bez ikakve kontrole.
„Dvoje odraslih ljudi moraju znati razgovarati ukoliko žele da njihova veza opstane“, razum nije odustajao što je potpuno demoralisalo svaku moju misao na novi pokušaj da mu se približim.
„Moram shvatiti kad je sve počelo“, sad sam se bunila započinjući moju unutrašnju svađu. U posljednje vrijeme se to često dešavalo. „Možda bih i mogla kad bi mi dao sekundu mira!“
„Istina boli više od svake laži, no s njom je ipak lakše živjeti“, odjekivalo je u glavi.
„Ali šta je istina?“, budio se roj misli.
„Nikada jedno ne može biti krivo, u vezi su dvoje ljudi, ako si zaboravio“, ponovo se branio sentiment u meni dok sam razmišljala o Njemu. U igri prebacivanja odgovornosti krivicu sam često preuzimala na sebe, misleći da se lakše nosim s tim.
A On… On kao da je tražio sve češći razlog zašto da prespava kod kuće. Čak i kada bi ostao, njegove misli su bile negdje daleko. Kilometrima od mene. Moja nježnost nailazila je na proizvoljan osjećaj, moja pitanja na ironične odgovore, moj trud pretvarao se u monotoniju.
Potrošila sam sve taktike, poražavajući sam odhuknula, pogledom tražeći mjesto da sjednem i saberem misli. No bila sam gotovo pa stigla do kuće, što mi je dalo snage za dalje. Ali pomisao da bih najradije samo zagrlila krevet, a imam milion obaveza zadržala me još koji tren u potrazi za usamljenom klupom.
„To što mi stvaraš dodatni pritisak neće ti pomoći“, razum je sada vrištao u dubini mene.
Kad sam konačno stigla kući vrata su bila otključana. Obuzeo me prvo neki lagani strah.
„Još ti samo provalnik fali da poškropi dan“, zujalo je sada u glavi.
No nisam čekala i otvorila sam vrata, odlučna da se sučim s posljedicama, bez obzira na sve. A u stanu me dočekao miris hrane i njegov dalek pogled. „Toliko o tvojoj realnosti“, pobjednički i izazivački sretna, dobacila sam opasku razumu.
„Ej, otkud tebe?“, dodala sam razdragano. „Nisi ništa javio.“
To je ulilo nadu u bunar u kojem sam se bukvalno davila.
„Poželio sam te“, rekao je nekako bezlično i bez mnogo osjećaja dok sam mu spuštala poljubac na usne.
„Drago mi je da jesi“, rekla sam kroz osmjeh. „Kafu?“, dodala sam.
„Vino?“, rekao je kratko, uz lagani smješak. Samo sam dodala čašu i sjela kraj njega.
Tišina je ispunjavala prostoriju. Nije bila ona neugodna, više nekako tužna i razočaravajuća. No pogled na njega punio me nekom nježnošću od koje nisam znala pobjeći. Spustila sam glavu na njegovo rame, potpuno nemoćna i dobacila mu tužan i umoran pogled. Uzvratio je s istom tugom u očima, kao da mi poručuje da ne zna drugačije, zatim spustio glavu na jastuk praveći mjesto pored sebe. Taj tužan pogled me porazio. Ako sam imala ikakvu namjeru da napadnem ona je sada pala u vodu. Uvukla sam sam kraj njega, osjetila njegovo toplo tijelo iza sebe i ruku oko moga struka. Jeza je još jednom izdominirala nad tijelom.
„Kad se zavučeš u taj oklop propuštamo razgovarati o onome što nas oboje muči“, tužno sam dodala, pokušavajući se stopiti s njim i tako obuzdati daljnje moguće scenarije u glavi.
Tišina je nastavila gospodariti oko nas.
Pipi
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!