Ne poznajem mnogo parova koji su još uvijek parovi. Jedini odnos kojeg cijeli život promatram i koji se održao kroz sve ove godine je brak mojih roditelja. I nisu njih dvoje uopće nekih dvoje ljudi koji žive po zastarjelim načelima i ne dolaze baš iz vremena kada rastava nije bila opcija.
Dapače, upravo su u svojim ranim pedesetima, često putuju i uživaju, ali zajedno su prošli i neugodne obiteljske situacije i rat i neizvjesnost i svu onu neimaštinu i nesigurnost koja je obilježila devedesete. Pa ipak, nerazdvojni su. Održavaju se. Ali kako?
Da ih sada pitam, mislim da mi ni sami ne bi znali reći ništa drugo osim toga da se vole. Još se uvijek zajedno smiju i jedno o drugom imaju visoko mišljenje. Ja ih ni ne mogu zamisliti jedno bez drugog. Kako to da se onda ljudi rastavljaju čak i nakon 20 ili 30 godina?
Kada odjednom shvatiš da živiš sa strancem
Kamo sreće da su neke od mojih poznanica i prijateljica doživjele te bračne godine. Ali ne, neke su bile u braku i manje od godine dana. I onda, kao da se preko noći dogodio obrat, shvatile su da žive s potpunim idiotom i završile razočarane.
Ne bi li bilo lakše da su na vrijeme pobjegle? Nije li im neki alarm neprestano zvonio i nije li im negdje crveno svjetlo već odavno pregorjelo od silnog titranja?
Naprosto ne mogu vjerovati da smo u staju zanemariti ogromne pokazatelje koji nam dojavljuju s kim to imamo posla. I ne mogu vjerovati da se netko odjednom toliko promijeni, da smo u stanju biti šokirani tom promjenom. Pokazatelji su bili tu. Sigurna sam. Znači li to onda da mi zapravo većinu toga jednostavno ignoriramo, da se zavaravamo da nije on takav, dobro, da možda i je, ali da će se promijeniti, nabolje, da mu treba dati priliku?
Jedan dan sve se čini kao iz bajke, a već sutra se budimo pokraj čudovišta. Kako li je to samo moguće? Razočaranje. Baš tog dana iz bajke osoba napravi nešto što mi nikada ne bismo, što je za nas neoprostivo, što od nje nismo očekivali i mi se trijeznimo. Sve što je do tada bilo dobro i imalo smisla pada u vodu i shvaćamo da smo izdani.
Ima li lijeka?
Teško. Svašta čovjek od krvi i mesa i vlastite nesvijesti napravi i povrijedi biće kojeg možda voli. Ili misli da voli, a vjerojanto ni ne zna što je to ljubav. Situacije i okolina nas mijenjaju, stvaraju od nas neke nove forme i oblike koji s vremenom prestaju sličiti na ono što smo upoznali i u što smo se zaljubili.
A mi gubimo interes za upoznavanjem te nove osobe pokraj koje svaki dan živimo. Korak po korak, prestajemo se prepoznavati i prostor između nas odjednom postaje ogorman.
Stvaraju se idealni uvjeti za razočaranje, mržnju ili nepoštivanje. Baš kao što je kupatilo idealno mjesto za gljivice. Eh, da smo se barem na vrijeme sjetili djelovati, komunicirati i primijetiti sve te sitne detalje ili jednostavno pobjeći dok je još bila savršena prilika.
