Dan kad se probudi tvoja ljubav prema tebi

Jednog dana, kad iza tebe ostanu dani jeseni i zlatna se boja rasprsne po blatnjavim tragovima uz jezero, kad iza tebe ostanu dani koji su cjelokupno jednolični tako da osjećaš da ne kucaš, kad iza tebe ostanu zatvorena vrata čiju niti jednu kvaku ne možeš rukom stisnuti jer ti je ruka strahovito teška, tog jednog dana krajolik se osvijetli.

Jedan je dan u tvom životu dan kad se sva osjetila probude i stojiš na drugoj strani provalije.

Svi imamo takav dan, voljela bih kad bi ga svaka osoba osjetila toliko jako da mu dopusti da ju obgrli, izbaci iz temelja i ispod nje ostavi talog.

Tvoja ljubav prema tebi

O talozima se ne može pričati jer su prljavi i puni čvorova, pjeskoviti i na nekim mjestima pretvoreni u grude, ali o talozima se ni ne treba pričati jer oni ostanu iza, tamo negdje po rubovima provalije na čiju drugu stranu prijeđemo.

To je jedan dan kad svi protekli događaji, svi ljudi, sve duše i svi postupci budu pospremljeni gdje im je mjesto i mi, osobe od krvi i mesa, prigrlimo sada, postojanje i sebe. Ne nužno tim redom, ali to je ono čemu ja dajem ime Ja.

Neki baner

Svi mi imamo svoje Ja, ali jeste li se zapitali koliko je ono prisutno u nastojanju da živimo?

Najjednostavnije je u životu odbaciti sebe, pospremiti se u kuhinjsku ladicu među noževe i vilice, posložiti se među neopeglani veš, zažmiriti se da se ne vidimo u ogledalu i da ne osjećamo srce koje kuca. Najjednostavnije je u životu mudro hodati nekim putem i ništa se ne pitati, raditi, štancati, lupkati, tiktakati, sudarati se sa zrakom i življenjem i polako nestajati.

Imamo dvije mogućnosti

Dva su scenarija moguća – ili ćemo tražiti taj jedan dan kad sve postane normalno i obojeno lakoćom postojanja ili ćemo nestajati do one točke kad na kraju ulice vidiš truplo koje hoda i govori i pritom nema ništa svoje – ni lice, ni ruke ni osmijeh, ali diše.

Sami odabiremo svoje scenarije. Svoje življenje. I taj svoj jedan dan kad se vratimo sebi.

tvoja ljubav prema tebi

Foto: Canva

Onoga jednoga dana kad si zakoračila prema sebi, nisi umrla, nego je sve oko tebe postalo sunčano i zeleno. Oprostila si svakom događaju, svakom trenutku, svakoj duši i svakom postupku da bi mogla oprostiti sebi. Ništa nije bilo slučajno i sve ima svoj razlog, svrhu i cilj. Kad bismo tako hodali ulicama, svijet bi bio topliji… I koliko god je to nemoguće jer ljudi su hodajuće zatvorene kutije, toliko je tebi nevažno. Uzmi svoju sebe i zakorači do tog jednog svog dana kad možeš zagrliti svoju sebe.

Ljubav. Sve tako postane ljubav pa čak i oni ljudi-kutije kojima si trebala oprostiti. Prostranstvo pred tobom je zeleno. Ali, dopušteno ti je i uzeti voštanu pastelu i premazati je bojom kojom ti pišeš Ljubav prema sebi.

#BLOG piše OsjetiRazum

Neki baner