Dijagnoza: Trust issues

Nekoliko „krivih“ procjena, neželjenih ishoda, par razočarenja…i, tu smo. Dijagnoza: trust issues. Mehanizam obrambene vojske nepovjerenja profesionalno gradi zidove. Doduše, u svrhu zaštite. Ali, s konačnom posljedicom potencijalnog otuđenja. Otuđenja od drugih, ali i od samih sebe. „Vjerujemo li drugima?“ možda bi bilo korisno zamijeniti pitanjem „vjerujemo li sebi?“.

Čahure komfora

U interakciji i življenju ovog života, „krive“ procjene neizbježne su. Krive pod navodnicima budući da nas svaka „kriva“ vodi „pravoj“ procjeni. Perspektiva života kao procesa učenja i istraživanja dopušta „krivo“ i „greške“ jer naposljetku, greške nema.

Međutim ipak, nakon nekoliko razočarenja, povreda i neželjenih ishoda, postajemo ugroženi i bojimo se novog odabira i novih vjerovanja. Gradimo vlastite čahure komfora gdje je sigurno. Gdje nitko ne može do nas. Gdje nema interakcija. I gdje naposljetku, nema života.

Naravno, samoća je svakako nužna i prijeko potrebna i vrijedna. Za razumijevanje i za pripremu za sam život. Međutim, samo to življenje događa se u interakciji s drugima. Tu je sustvaranje, kreacija, krajolik. Tu se gradimo kao osobe. Tu upoznajemo sebe upravo kroz odnos s drugima.

Neprijateljski svijet ugroženih

Opeći se koji put u ovoj vatri života, sasvim je normalno. I ujedno, znak da se živi. Ali, ako su te opekotine opetovane, učestale i stalne – skloni smo nepovjerenju prema drugima. Problem je što time automatski sebe stavljamo u ulogu izigrane žrtve, a druge u kalup neprijatelja.

Stvaramo neprijateljski svijet u sebi i oko sebe. Povrijeđeni postajemo ugroženi. Konstantno nam je fokus na drugima koji su izdali naše povjerenje. Osjećamo se izdano i povrijeđeno. Nerijetko smo i, (potisnutim) gnjevom, željni osvete.

Svako novo poznanstvo tretiramo s oprezom i promatramo kroz prizmu nepovjerenja. Poučeni iskustvom, nove priče ugroženo uspoređujemo sa starima. Često se i poklapaju. A pritom, rijetko kad se zapitamo zašto nas, ustvari, vlastiti odabiri opetovano vode istim razočarenjima.

Odgovornost i sloboda

Ponekad je dobro „izaći“ iz sebe i promatrati odvijanje vlastitog života drugim očima. Tu se kriju šire perspektive i novi načini. Mogućnost promjene. Mogućnost novih izbora. U svakom trenutku.

Nema tu prostora za krivnju drugih. Niti za samo-krivicu. Ali, ima prostora za promatranje, istraživanje, učenje, razumijevanje i upoznavanje. Drugih i samih sebe. Koji su to obrasci u nama da biramo odnose u kojima povjerenje biva izigrano, a odanost odsutna?

Vjerujemo li sebi u tim izborima? Ili kompulzivno skačemo u odnose željni neke vrste potvrde? Potvrde vlastitih vrijednosti i uvjerenja u drugima? Samosvijest podrazumijeva i odgovornost za vlastite misli, emocije, postupke i izbore. Ljepota odgovornosti jest sloboda. Sloboda promišljanja i promatranja.

Vjerujemo li sebi?

Ako sami sebi ne vjerujemo, teško ćemo postići povjerenje s drugim bićem. Ako sami sa sobom nismo potpuni, nego krnji upadamo u odnose željni cijelosti, razočarenje je neminovno.

Zdrav odnos prvenstveno sa sobom, preduvjet je zdravih odnosa s drugima. Na tom odnosu treba raditi. Izgledno da je prostitucija rada na sebi i više nego potrebna. Logično je. Otuđeni od sebe, ne možemo s drugima. Ali, možda nam svaka „kriva“ procjena ubiti služi da se približimo sebi, i da nam svaka nova procjena bude bliža željenom.

Nedostaje otvorenosti

Trust issues je issue koji nema veze s drugima. Trust issues rješavamo sami sa sobom. Pod upitnicima kome vjerujemo ili ne vjerujemo. Zašto im vjerujemo ili ne vjerujemo? Vjerujemo li sebi dok njima vjerujemo ili ne?

Naravno, povjerenje se zaslužuje. Slijepo povjerenje prema bilo kome nije rješenje. Međutim, nije ni otuđenje i život pod obrambenim mehanizmima. Vjerovati sebi znači i razbiti strah od povrede ili izdaje.

Vjerovati sebi znači spoznaja. Spoznaja da kojem god ishodu u odnosu svjedočili, slijedi učenje i razumijevanje. Ugroženo doba u kojem živimo žudi za otvorenosti. Prema sebi i drugima. Otvorenosti prema Životu. A, zidovi? Zidovi su ionako za građevine, ne za ljude.