Sedamdesete godine 20.stoljeća, Zagreb, Hrvatska, mlada devetnaestogodišnjakinja upoznaje mladića koji je osvaja na prvi pogled, počnu hodati, dovede ga kući, upoznaje s majkom čije joj mišljenje mnogo znači, dok je nije briga za očevo jer je otac alkoholičar koji ih je i doveo u bijedu u kojoj žive.
Ovo je ukratko početak romana Divljakuša, priče čije se rečenice protežu u nedogled, u kojima autorica piše poput Virginije Woolf, sve što joj padne na pamet, ne trudeći se kratiti misli nepotrebnim točkama.
Struja svijesti traje do samoga kraja.
A kroz tu struju upoznajemo glavnu protagonisticu čije ime uopće ne saznajemo jer je roman napisan u ich-formi.
Tužna je i potresna ovo studija o mladih ljudima, naizgled školovanim, a zapravo nedovršenim, pesimističnim, previše uklopljenima u situaciju oko njih. Mladi koji proživljavaju patnje vlastitih roditelja te se teško odmiču od sudbine koja se čini toliko sličnom onoj koju promatraju cijeli život.
Iako je sve započelo idealno, velikom ljubavi dvaju studenata na Filozofskome fakultetu, sklonih filozofiranju i komentiranju svega oko sebe, ubrzo se slika drastično mijenja.
„Nisu svi došli uspjeti, neki su došli propasti i tim propadanjem ostvaruju sudbinu kao neki dug, i tu su im vrhunci, pomislila sam jednom kad sam ga vidjela kako sjedi na terasi nekog kafića, gdje me je čekao, jer je došao ranije.“
Nakon vjenčanja glavnih llikova, stvari se pogoršavaju.
On je čudan, ima epizode, nestaje, a ona nakon nekog vremena saznaje da je bolestan i suočava se s okrutnom istinom, zaglibila je kao vlastita majka, u suživotu s pijavicom koja je doslovno siše i ne da joj naprijed. Ona je svejedno uporna i trudi se jer ga voli, jer je naučena na takav život i jer se to podrazumijeva kad si s nekime u braku.
„Ali život nije kolač koji možeš ne peći i tako izbjeći poraz, život prisiljava, moraš se truditi i kad je rezultat neizvjestan, i vječno se nadati najboljemu.“
Ovaj je roman jako dobar prikaz nekadašnje države i smatram da će svi koju živjeli u to vrijeme i dobro ga se sjećaju prepoznati mnoge prijatelje, članove obitelji, a možda i sebe u nekim od likova romana.
Kroz dugačke rečenice i na trenutke nemogućnost praćenja autoričinih misli, bivamo uvučeni u taj jad i nezadovoljstvo ljudi, s lakoćom si možemo predočiti slike s papira jer je sve zorno opisano, bez uljepšavanja i uskraćivanja i najsitnijih i ponekad neugodnih detalja.
Autorica detaljno opisuje i mentalitet stanovnika ljudi s mora i kontinenta te u srž pogađa njihova razmišljenja jednih o drugima.
Rijeka: „I sve to na suncu, koje je tamo izdašno, jer je to grad na moru, na obali, i miriše na sol, na ribu, na borovinu, na sreću juga.“
Iako je sve prožeto ljubavi i osjećajem odgovornosti koji imaš kada nekoga voliš, ovo je sve samo ne ljubavna priča i otvara oči mnogima koji su izgubljeni u svakodnevici i ne mogu se izvući iz zagušenosti koju osjećaju i koju im njihovi bližnji uzrokuju. Progovara o nesreći žena koje se ne mogu izvući iz ralja toksičnih muškaraca, a odgoj i okolina im ne dopuštaju drukčije.
„Spašavajući njega – spašavala sam se od sebe, shvatila sam, od duga ljubavi, valjda, koju ne možeš samo tako odbaciti kao da nije bila, kao da nije postojala, nema je, ali je bila, bila je tvoj život, pa ako je ona bezvrijedna, onda si bezvrijedna i ti i tvoj život, a kako se s tim nositi?
By Books, Movies, Music
Rođena sam 30.3.1987.u Rijeci. Magistra sam edukacije Engleskog jezika i književnosti i Njemačkog jezika i književnosti. Udata sam i imam dvogodišnjeg sina. Volim filmove, glazbu i knjige, a najviše uživam u putovanjima i dobroj hrani. Oduvijek rado pišem osvrte na pogledano i pročitano te obožavam dijeliti glazbene liste razne tematike.