Djevojčice, ostaješ u našim srcima kao bolna uspomena i podsjetnik koliko smo podbacili

Bok, mala djevojčice! Bok, Nikoll!

Prvo mi je kroz glavu prošlo kako imaš lijepo ime. Onda vidjevši tvoju sliku pomislila sam kako si lijepa, baš kao pravi mali anđeo. Nisi više među nama, i ne možemo ništa učiniti da te vratimo. Možemo jedino pomoći da se ovakav slučaj ne dogodi više nikad.

Ovih dana svi smo mislima uz tebe. Neki ne mogu spominjati tvoj slučaj, neki plaču čim se spomene riječ djevojčica, neki su ljuti jer nisu vidjeli što se događa, neki su ogorčeni na institucije itd. Ali tebe više nama…

Duša mi se kida. Lomim se na svaki novi naslov koji pročitam. Zlostavljanje je trajalo 5 mjeseci, ako ne i duže. Je li te itko obilazio nakon što te vratio roditeljima? Je li itko primijetio modrice na tvom tijelu? Je li ih itko provjeravao? Te tvoje roditelje? Roditeljima koji se tako nazivaju samo zato što su te napravili i jer te ona donijela na ovaj svijet. Ona nije majka i on nije otac.

Znam da ti sad čudno zvuči. Ti si mislila da su oni tu da te čuvaju. Da ti povijaju rane, da te podignu kad padneš, da te uče kako ćeš na ovom svijetu izgraditi tebe. A ne, oni su te lomili dok te nisu slomili. A ti si možda mislila da to tako treba, a nije trebalo. Oprosti nam. Oprosti nam što danas postoje roditelji koji ne zaslužuju to biti. Oprosti nam što institucije koje bi to trebale vidjeti ne vide.

Sve je puno naših ‘možda’, ali to ne mijenja ništa

Možda bi bila sretnija da si bila u nekoj obitelji gdje se ne gleda jesi li zaplakala u podne ili u ponoć. Možda bi bila sretnija da si se isprljala i došla nekoj drugoj ženi da ti promijeni robicu i opet te pusti da se igraš. Možda bi ta žena bila tvoja majka. Možda ti je kod udomitelja bilo ljepše, a nisu vidjeli oni koji su to trebali vidjeti.

Otišla si u bolovima. Otišla si jer netko nije imao osjećaj za tebe. Otišla si jer si nekome bila teret, jer se netko nije znao brinuti za tebe. Nisi bila teret, malena. Bila si sreća, bila si radost, bila si dijete, a oni to nisu znali cijeniti. Nadam se da te sad manje boli. Nadam se da ćeš tamo gore pronaći nove roditelje. S kojima ćeš se smijati i plakati kad ti to želiš. Koji te neće ozlijediti.

Nemam riječi za utjehu. Mogla bih psovati one koji su trebali paziti da odrastaš u zdravoj obitelji. Mogla bih psovati one koji su te vratili u nasilnu obitelj. Ne znam ima li smisla. Možda je bolje da se pomolim i zajedno sa svima potrudim da se to nikad više me ponovi.

Želim da ponovno postanemo ljudi

Želim da prestanemo zatvarati oči pred problemima. Želim da dišemo punim plućima. Da nam djeca odrastaju bezbrižno. Želim da se ne boje svojih roditelja. Niti svojih najbližih. Želim da odgovaraju svi oni koji su ti ovo uradili.

A ti mirno spavaj. Gore gdje tvoja soba donosi mir, a ne patnju. Gore, gdje te majka i otac grle, a ne udaraju. Gore, gdje se tvoj smijeh čuje. I pazi na nas. Jer pomoć nam i tvoja treba.

Počivaj u miru, Nikoll! Da se više nikad ne ponovi.

Neki baner