Dok stoji pokraj dvije nove ptice Elvis sramno krije svoje lice…


Sve životinje su netremice gledale u ružičastu pticu koja je upravo došla u šumu. Sletjela je na kruškinu granu baš uz Djetlića Elvisa, tako da se ovaj sada nalazio između dvije ptice-pridošlice zbunjeno pogledavajući čas u jednu, čas u drugu.
»No, reci nešto!« kaže došljak.
Zlatna vuga je šutjela skrivajući pogled.
»Pa zar ti nije drago što me vidiš?«
Cecilija okrene glavu u stranu.
»Ma daj… Ne možeš se valjda tako dugo ljutiti na mene… Ha? Cecilija? Zlatice?«
»Pusti me na miru!« odrješito uzvrati Cecilija jedva zadržavajući suze.
»Zlato moje, moja zlatna vugo,
ta mi smo stvoreni jedno za drugo.«
»Prestani govoriti u rimama!« naljuti se zlatna vuga.
»Prestati ne mogu jer ih ne govorim ja,
već moje srce kroz mene progovara.«
Elvisu je bilo jako neugodno – ni kriv ni dužan našao se, očito, između neke vrste ljubavničke svađe.
Stihoklepac nastavi:
»Predugo nam srca razdvojena su bila,
Predugo se nisu grlila nam krila
Ne možeš otjerati taj okus gorak,
nedostaje ti tvoj ružičasti čvorak!«
»Oh… Žan-Žak!«

I Zlatna Vuga Cecilija krene prema njemu zaobilazeći Djetlića Elvisa kao da ne postoji i baci mu se u zagrljaj. Više se nije trudila zaustaviti suze i one su potekle kao kiša.
»Eto«, dobaci Zelenko, »sad im se opet grle krila.«
Ružičasti čvorak je, kao što mu ime kaže, bio čvorak ružičaste boje. Ne baš sasvim ružičaste: glava, krila i rep bili su mu toliko crni da su se presijavali čak i za tmurnih dana kao što je bio ovaj. A kako bi bilo prilično nespretno čvorka zvati ružičasto-crnim ili crno-ružičastim, svi su se opredijelili za boju koja je prevladavala – tako je nastao ružičasti čvorak. Ružičasti Čvorak Žan-Žak.
Grlili su se dugo i perje im se savršeno stapalo kroz nadopunjavanje sasvim suprotnih boja. Doista se činilo da su stvoreni jedno za drugo, jer je i Žan-Žak itekako pazio na vanjski izgled i prvi dojam koji ostavlja. I bilo je očito da su si jako nedostajali.
A Elvisu je i dalje bilo neugodno…

Sven Hrastnik

Neki baner
Neki baner