Vi koje ste već podigle kćeri i sinove, ovoga ljeta ste ih ponosno povele na „koncert stoljeća“. Srca su vam, kažete, gorjela i plamtjela. Došle ste pokazati da ne date svoje i da vaša djeca neće dati svoje. I zato ste ih obukle u crno. Kćeri, a ponekad i vi same, u minjacima crnim malo provokativnije, s tetovažama i osmijehom koji prkosi svijetu. Sinovi u majicama s likovima svojih heroja, onih koji su ih učili da je domovina uvijek iznad života.
Pozivate na ljubav prema domovini
Bog, vjera, nacija – sve je tu. A kao zaštitni oklop stoje i simboli koji podsjećaju na prošlost i nose tešku povijesnu poruku, prijetnje da ćete protjerati svakoga tko dirne u vaše „sveto“. A ni same više ne znate što je to sveto. Izgubljene, došle ste s euforijom i adrenalinom, možda da ispucate koju traumu. Jer ako zapjevate glasnije, možda prođe ta ljuta rana što vas izjeda godinama.
Bio je neki fatalni
A boljelo je vas i dok ste studirale, ljubovale, plakale zbog neodgovorenih poruka, živjele u toksičnim vezama i neuzvraćenim ljubavima. Sve smo mi prošle isti pakao, i lomile čaše uz pjesme jedne izvođačice čije stihove smo znale napamet, a kad bi alkohol potekao, potekle bi i suze.
Razbila bi se i koja čaša. Pa bi onda slijedilo i povraćanje dok nam je druga držala kosu dok smo probale izbaciti svu gorčinu, bol, svaki kompleks iz zatrovanog stomaka. Jer uvijek je postojao taj jedan fatalni muškarac koji ti slomi srce.
Mlađe sada plaču na melodrame o ljubavnoj patnji. Ili na stihove koji zvuče kao: „Ja više nemam razloga da volim i živim.“ I doista – imamo li? Ako nam je vrhunac života okupljanje u crnom. Možda je to bio „ludi provod“ i opet biste ga ponovile. Ali opet biste osjetile bol na melodrame koje pjevaju o gubitku.
Još uvijek vrtimo isti film
Od rata su prošla desetljeća, a mi i dalje odlazimo na koncerte kao na nedjeljne mise. Isti stihovi, isti simboli, iste suze. Samo što smo sada zreliji, s djecom koju uvodimo u isti ritual. Umjesto da ih vodimo u knjižnice, u kazališta, u prostore gdje bi mogli pronaći neki drugi jezik, neki novi smisao, mi ih učimo da je jedina pjesma koju vrijedi pjevati – ona o žrtvi i o osveti.
Za karte i pivo uvijek se nađe novca. Za vatromet, za majice, za zastave – nikad nije problem. Ali za psihoterapiju, za kreativne radionice, za školske knjižnice ili dječje kazalište – nikad.
Radije plaćamo da se ponovno ranimo, nego da se iscijelimo.
Nije da i ja nisam pjevala. Nije da nisam i sama plakala na pjesme, dok su me pritiskale moje vlastite dileme, potrage i rane. Ali što nam ostane kad prestane muzika? Tišina je uvijek glasnija od pjesme. I u toj tišini shvatiš da su svi ti koncerti, sav taj čemer, samo iluzija koja kratko zavarava, a dugoročno ostavlja prazninu – ništa ne liječi, nego stalno otvara iste rane.
Muzika utihne, traume ostaju
Ima li u svemu tome licemjerja? Ili ta glazba jednostavno udara po našim najdubljim traumama, bez milosti, i s jedne i s druge strane? A mi joj odgovaramo, dodajemo ulje na vatru, sol na ranu, i u tom labirintu boli nema oporavka. Jer ako itko napiše kritiku – odgovaramo najljućim psovkama, proglašavamo ga izdajicom. A zar nismo i same izdajice, kad smo plakale na stihove pjesama, iako su izvođači povezani s ratnom prošlošću? Ali, naravno, želimo pokazati da smo bolje.
A možda je istina puno jednostavnija: nismo ni bolje ni gore. Samo smo zatočenice istih trauma, koje iznova pjevamo, vičemo i prenosimo na svoju djecu, kao da je to jedina uspavanka, a bol jedina pjesma koju znamo napamet.
I dok zadnji akord odjekuje, jasno je samo jedno: nismo mi birale glazbu, glazba je birala i targetirala i udarila gdje najviše boli – i ona nas još uvijek vodi u krug, bez refrena i bez kraja. A ako je mržnja naš jedini provod, a trauma naš najvjerniji tamburaš, onda djeci ne predajemo budućnost, nego reprizu prošlosti.
Napomena uredništva:
Stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u ovom tekstu isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno stav redakcije portala.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
