Društvene mreže, jesu li nas pokvarile? Ili su samo iz nas izvukle čudovišta na površinu?

Prije, kad su postojale dnevne novine koje gotovo više i ne postoje. Koje više ne viđaš na svakoj drugoj klupi na šetnici ispred gospodina s naočalama, nego tek ponekad… Kad zaviriš iza izloga Gradske kavane na bilo kojem gradskom trgu. Prije je bilo lakše othrvati se vijestima. Bombama i medijskim hiperbolama. Bilo je lakše donositi svoj sud i promišljati, učiti o svijetu na svoj način, stvaranjem vlastite sociološke strukture u koju ćeš usaditi svoj stav i čitanjem različitih naklapanja i informacija iz kojih ćeš kroz sito propustiti ono što te zanima, ono što želiš znati, o čemu želiš stvoriti stav.

Stav je danas postao medijska i mrežna prostitutka, svi imaju stav o svemu, iako nemaju ni znanje ni mišljenje ni ikakvo sito da im pomogne razlučiti crno od bijelog i bitno od nebitnog. Ljudi nemaju ista sita, ono što je nekome crno, drugi će vidjeti s nijansom bjelkaste. I to će biti u redu, ako iza toga stoji stav na čvrstim nogama. Onaj u koji je utkano ponešto misli, ponešto znanja i ponešto zdravog razuma. A nisu svi razumi na isti način zdravi.

Nestanak male Danke

Nenamjerno sam pratila slučaj izgubljene djevojčice. Da vijesti čitamo u novinama, informirala bih se o tome na određenoj stranici, čitajući vijest čijeg potpisnika cijenim, kao novinara, no danas moram čitati sve, sve što potpisuju svakakvi pikzibneri, senzacionalisti bez trunke jezičnog znanja pa i ljudi koji svoje komentare vole ostaviti da bi, valjda, dobili sekundu zvjezdanosti.

Uopće to ne želim čitati jer me maltretiraju senzacije i jer ne vjerujem da baba iz okolice zaselka iz okolice središnjeg sela u pokrajini u okolici poznatog mjesta može dati suvislu novinarsku vijest. Čak i ako je jako učena.

Ne podcjenjujem babe iz okolice (koje ne poznajem), nego želim naglasiti da više nemamo nikakvu granicu, nikakve parametre, skližemo se prema dolje nezaustavljivom brzinom, kao društvo stalno odumiremo. Je li vijest o nestanku djevojčice senzacionalistička vijest? A vijest o smrti bez tijela?

Neki baner

Društvo u kakvo želim vjerovati ne bi razvlačilo nestanak djevojčice po medijima svake šuše, ne bi imalo live -streaming otkopavanja dvorišta, ne bi se opraštalo od tijela kojega nema, i to po uzoru na plač ispred Buckinghamske palače…

Kako smo se naučili eksploatirati tuđu bol

I nema potrebe razdvajati društvo na istočno i zapadno, jer mrežni su mediji na svim stranama izvještavali isto! Prenosili i parafrazirali. A vrhunac je komentar na koji sam danas, opet slučajno, naišla, gdje se izvjesni lik ispričava obitelji (na čemu?) i usput im nudi odličan link na portal na kojemu će instantno zaraditi puno para.

Vjerojatno čovjek misli da je novac rješenje za sve, ubit će tugu. Iako, velika količina horde uopće ne pomišlja da roditelji osjećaju ikakvu tugu. Čak ih i napadaju i najavljuju gorenje u paklu, između ostaloga.

No, ne zaboravimo – mi sada, zahvaljujući hipermedijskoj hobotnici gledamo krimi-triler-sapunicu i pojma nemamo ni o čemu što se tiče slučaja djevojčice. A da imamo normalne novine, mogli bismo biti prisebniji i jasniji, barem kad stvaramo stav.

Umjetnik bez savjesti

Mi pak, na zapadnoj strani, imamo Umjetnika. E, sad, da ne postoji društvena mreža, mi ne bismo imali tog Umjetnika! Kužite? Pokajat se možeš jer ti je voda došla do grla, ubaciš to na društveni zid i dodatno pojačaš svoju popularnost. Svoju cijenjenost. Svoju umjetnost. I onda makneš plakate s tog istog zida i postaneš žrtva. Zamislite – jadan čovjek – pokajao se i onda su ga raščerečili…

A ne, čekaj, čekaj, ne, pa nećemo to dopustiti, volimo mi njega, on je popularni cijenjeni Umjetnik, dat ćemo mu podršku. Ipak su droga i alkohol krivi!

What the fu*k???

Da čitam u novinama, naletjela bih na vijest o režiseru koji je pokleknuo pred opijatima i, u trenutku kad se, iz nekog nepoznatog razloga, nad njim nadvio strah od razotkrivanja, bilo koje vrste, čovjek se morao povući na liječenje. I više ne radi. Ma da?

Društvene mreže

No, ne želim iznositi svoje stavove, iako su kritični prema medijima na društvenim mrežama i ne gube se pod količinama žutila i napuhnutih naslovnih izvješća, želim reći kako bi svijet bio normalniji da nas ne napadaju nekritične bombe koje eksplodiraju ravno pred nama na zaslonu servirajući nam tisuće i tisuće nepreglednih komentara koje naoko pristojnim i prisebnim ljudima ne trebaju. Takvi su ljudi sposobni izgraditi vlastiti stav.

Žao mi je djevojčice i sa strepnjom ću se informirati o njezinoj sudbini. Kad bude poznata. Nije mi žao Umjetnika, oni koji su znali da je labilan, mogli su ga usmjeriti gdje treba, izbrisati mu samodopadnost i naučiti ga zašto su i kako ljudi ravnopravni. (Uf! Imam rigidan stav, mislim da su određeni ljudi znali i da su mogli reagirati pravovremeno…)

I tako, sve ovo gore znam zbog algoritama, jednom sam kliknula na neki naslov pa mi se sad množe žute senzacije i naklapanja bez kraja i konca.

Algoritam i crvena riža

A jučer smo muž i ja spominjali crvenu rižu, obavismo razgovor o crvenoj riži!, uz večeru. Da samo znate što sve može crvena riža i čemu sve služi!… Ja ne trebam surfati, imam algoritam!

(p.s. Možete i vi, samo triput glasno recite: crvena riža! Algoritmi će vas odvesti sve do Kine).

#BLOG piše OsjetiRazum

Neki baner