“Nedostaješ mi. Nedostaje mi izraz tvog lica u onim sretnim, iskrenim trenucima. Nedostaje mi mašta u tvom glasu i zajedničko ispijanje kave.
Nedostaje mi ono naše sitno prepucavanje i tvoje ulijetanje u svaku moju rečenicu, koje je svakog iritiralo, ali… mene ne… ni malo.
Nedostaje mi kako smo si nadopunjavali misli. Kako se kućom širio smijeh i kako su sve naše lude ideje imale smisla.
Nedostaješ mi. Sve je isto, ali ništa nije kao prije. Zidovi su i dalje iste boje. Ulica je i dalje prašnjava i pusta i u vrtu se smjenjuju godišnja doba. Klinci iz susjedstva svakim su danom sve veći i luđi. Krov i dalje prokišnjava, a ja se i dalje volim stisnuti pod dekicu kraj kamina.
Glazba je još ista, barem ona koju smo skupa slušali. I naše su slike iste i nije ih još nagrizao duh vremena. Ali moje oči nisu.
I njima nedostaješ. Ne vole ono što sad na tebi vide. Ne vole tamu koja te obavija i tugu koja ti se razljeva licem. Ne vole tvoje udaranje vratima i prezir koji im tvoj pogled uzvraća.
Nedostaješ mi. A posvuda te ima. I u mojoj kosi i na mojoj koži i na mome licu i u svakom kutku sobe. U ladicama, na policama. U svakoj boji, u svakoj šalici kave. Samo ti to ne vidiš i kraj mene i kroz mene prolaziš kao duh.
Koliko još puta moram reći: Nedostaješ mi?!”
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com