Pakuješ kofere po tko zna koji put. Putuješ. Ostavljaš sve iza sebe. Odredište – nevažno. Bitno je pobjeći. Pobjeći od kuće koja zjapi prazna i hladnih zidova koji te guše.
Od prstiju samoće koji se stežu oko tvog vremešnog, smežuranog vrata. Od mrtvačke tišine na koju se još nisi uspjela naviknuti, tišine koja vrišti u tvojoj ledenoj kući koja nikada neće postati dom.
Pobjeći od strašne tišine koju nikada neće prekinuti topot dječjih nožica po podu, smijeh i vriska, plač malenog bića koje traži utjehu u zagrljaju svoje majke.
Pobjeći od pustog hodnika u kojem te očekuje samo tama, od praga na kojem te nitko željno ne iščekuje i s kojega te nitko nikada žalostan ne ispraća. Od praznog kreveta u kojem ti nitko ne utisne poljubac za laku noć, od sterilne kuhinje kojom se nikada nije proširio miris svježeg domaćeg kruha i kolača, miris obitelji, miris doma…
Pobjeći…
Put ne postavlja pitanja. Put ne traži odgovore. Put nudi utjehu. Prijeko potreban bijeg od promašenog života. Od sebe same.
I lijepo je u početku putovati tako, prividno neopterećen, oslobođen balasta prošlosti i diveći se predivnim horizontima ne razmišljati ni o čemu.
Ali… i ovoga puta, osim kofera, nosiš i samu sebe, a od sebe ne možeš pobjeći, koju god destinaciju odabrala.
Kada izblijedi prva ushićenost novim horizontima, pitanja koja ti zveče u glavi opetovano se čuju. Prvo tiho, a onda sve glasnije.
Buka koju stvaraju nepodnošljiva je i imaš osjećaj da će ti mozak eksplodirati i prosuti se po unutrašnjosti lubanje. Pitanja, stara pitanja, nova pitanja, bezbrojna pitanja, roje se nemilice i kao tisuće osa zuje ti u glavi. Omamljuješ ih rakijom, gušiš i utapaš u pivu i vinu, ne biraš sredstva ne bi li nestala, ali ne daju se.
Žilava su ta pitanja koja se gomilaju desetljećima i traže svoje. Samo malo utihnu, a onda opet zure u tebe onim tupim pogledom i traže odgovore.
A odgovore nisi spremna dati. Nikada nećeš ni biti. Ti znaš samo bježati.
I tako, opet pakuješ kofere…
