Egomanija(k)

Zanimljivo je kako se većina stvari u životu vrti oko našeg ega. Robujemo mu svakodnevno, dokazujući se i pokazujući na poslu, u ljubavi, u međuljudskim odnosima. Nastojimo biti boljima, uspješnijima ne radi samih sebe, već zbog priznanja drugih. I nije važno iz čijih usta stiže to odobravanje i pohvala, tko nas tobože ohrabrujuće tapše po ramenu, bitan je samo osjećaj koji ono pobuđuje u nama. Osjećaj vrijednosti i važnosti u očima drugih.

Pa kad posrnemo i ne dorastemo očekivanjima, ne dopuštamo sebi da nas to pogodi onako kako bi trebalo, ubode do kostiju i osvijesti do razine na kojoj ćemo se ponovo roditi i ponovo pokušati.

Danas je sramotno priznati poraz, nedopustivo je biti grješan i živjeti bez kajanja.

Osvrćemo se za najmanjom pogreškom, jer nas ego svrbi pod prstima, pritišće sljepoočnice poput puščane cijevi. Moramo opravdavati svoj neuspjeh svakome osim sebi, jer današnje društvo teško oprašta luksuz nesavršenosti. Ne zaboravlja niti jedan izlazak iz zadanih kalupa, svaki pokušaj življenja mimo imperativa „trebanja“ i „moranja“. Pa zaboravimo živjeti. Točnije, zaboravljamo živjeti lišeni bremena vlastitog ega.

Zaboravljamo kako je on neraskidiv dio nas, pa ga doživljavamo gospodarom umjesto saveznikom. Spotičemo se o njega na svakom koraku. Kalkuliramo i odričemo se samo da bismo njega nahranili. I nije važno što nam duša gladuje.

Neki baner
Gospodin Ego je onaj koji uvijek mora biti sit.

Njegova je karijera najvažnija, on je alfa mužjak u vezi, on živi život na kredite kako bi zadržao privid, stapa se s masom i utapa u zatočeništvu. On nam zavjerenički šapuće: „Sve mora biti savršeno. Tek ćeš tada pronaći zadovoljstvo“, dok nam duša očajnički vrišti: „Pronađi zadovoljstvo. Tek tada će sve biti savršeno.“

Koliko je teško prepustiti se? Živjeti bez „ali“ i „ako“, slijediti intuiciju, izolirati se od buke vanjskoga svijeta kako bismo čuli šapate vlastite nutrine. Naučiti se hraniti vlastitim egom umjesto da se on hrani nama. Jer taj ego, taj „ja“ neodvojiv je dio nas, ne možemo ga se riješiti nikada, no možemo ga ukrotiti, primorati da nam bude motivacija umjesto balast. Tjerati nas biti dobrima i lošima radi samih sebe. Ne stidjeti se neuspjeha već ga prigrliti kao dio slagalice vlastite osobnosti. Znati kako smo dostojni pogledati se u zrcalo i oprostiti sebi nesavršenosti, greške i poraze. Jer, svijet nam ih ionako neće nikada oprostiti. Neće nam zaboraviti kako imamo višak kilograma, manjak samopouzdanja, kako nismo najpopularniji u društvu, kako vozimo stari automobil i samci smo poslije tridesete.

No, svijet će smetnuti s uma čestitati nam što samoću umijemo doživljavati kao slobodu, što nas obvezuju samo obećanja koja smo dali sebi, što znamo kako nas na vrhu ne čeka pobjeda, već usamljenost. Jer, pobjednik koji ne zna cijeniti uspjeh jednako kao i neuspjeh uvijek ostaje sam.

Umjesto velikog ega uvijek izaberite imati čvrsto „ja“.

Budite jezičac na vagi između tog varljivog osjećaja vlastite (nad)vrijednosti i realnih očekivanja od samog sebe; okoline koja vas promatra pod povećalom. Naučite davati i primati bez zadrške, bez neprestanog traženja zauzvrat.

Ne lijepite na druge etikete sa izlizanim parolama kako je osnovni uzrok vaših nezadovoljstava činjenica kako dajete više nego primate, jer drugi od vas uzimaju točno onoliko koliko im vi dopustite.

Sve ono što jesmo i mislimo da jesmo skriveno je u egu. Njega gradimo od trenutka svjesnog življenja, no ponekad, negdje putem, on nastavlja rasti, a mi kržljamo. I tek kada se prepustimo sami sebi, prihvatimo bol i razočaranje, slomit ćemo taj lažni, nabujali ego i nastaviti rasti.

U tom rastu krije se odgovor. Jedini koji nam je potreban.

Neki baner